Povijest II. lekcija XVII. : Zapadnoslavenske i Istočnoslavenske zemlje

USPON ČEŠKE POD PŠEMISLOVIĆIMA

- tijekom XII. st. Češka je bila izložena snažnoj njemačkoj kolonizaciji koja je bila najjača u gradovima gdje su većinu svećenstva i građanstva činili Nijemci te su oni bili nosioci razvitka

- češki vladari su vladali čas samostalno, čas priznajući njemačko vrhovništvo te je Češka tek povlasticom cara Fridrika II. iz 1212. g. konačno priznata kao samostalna država

- češki kralj Pšemisl Otokar II. (1253. - 1278.) uspio se tijekom svoje vladavine domoći austrijskih pokrajina te je postao najmoćnijom osobom u Njemačkom Carstvu, a njegovi posjedi na jugu su sezali nadomak Samobora

- njemački car Rudolf Habsburški prisilio je Pšemisla Otokara II. da se odrekne tih posjede, a pri pokušaju da ih povrati i da se domogne carskog prijestolja, Otokar je u sukobu s Rudolfom na Moravskom polju 1278. g. poginuo

ČEŠKA ZA PRVIH LUKSEMBURGOVACA

- početkom XIV. st. izumrla je češka dinastija Pšemislovića te ih je na prijestolju naslijedila dinastija Luksemburgovci

- najznačajniji vladar dinastije Luksemburgovaca bio je Karlo IV. (1346. - 1378.) budući da je njegova mudra politika omogućila gospodarski razvoj zemlje i stvaranje nacionalnog, češkog građanstva

- Karlo IV. je učinio Prag jednim od najljepših gradova i kulturnih središta Europe sagradivši niz građevina i osnovavši 1348. g. prvo sveučilište u srednjoj Europi (Karolinum)

- u vrijeme Karla IV. dolazi do jačanja češkog nacionalnog identiteta, što se osobito očituje za njegovih nasljednika, a za husitskih ratova taj se nacionalni zanos okrenuo protiv njemačkih kolonista i germanizacije

- Česi su Karla IV. prozvali ocem domovine, a njegov dvorac naziva se Karlov Tyn (Karlstein)

JAN HUS I HUSITSKI RATOVI

- Jan Hus (1369. - 1415.) bio je profesor na Praškom sveučilištu te je prihvatio učenje engleskog teologa Johna Wyckliffa

- Jan Hus je osporavao sva ona crkvena učenja koja se ne nalaze u Svetom pismu (štovanje svetaca, dio sakramenata, crkvena hijerarhija) te je učenje Johna Wyckliffa prilagodio političkim potrebama Češke

- Jan Hus je ubrzo stekao potporu cijelog češkog naroda budući da su Česi svoju Crkvu počeli doživljavati kao njemačku Crkvu zbog velikog broja njemačkih svećenika

- nadalje, Jan Hus je preveo Bibliju na češki jezik i time udario temelje češkom književnom jeziku

- 1414. g. Jan Hus je bio pozvan na Sabor u Konstanzu da izloži svoje učenje, dobivši obećanje ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog da mu se neće ništa dogoditi

- unatoč obećanju, Jan Hus je bio bačen u tamnicu i iduće godine spaljen na lomači, a njegova smrt je označila početak nacionalno-vjerskog pokreta u Češkoj

- husitski ratovi izbili su 1419. g. kada su husiti protjerali iz Praga katoličke svećenike i zaplijenili crkvenu imovinu, a završili su 1433. g. dogovorom s umjerenom strujom husita

- dogovorom je uvedeno bogoslužje na češkom te je izvršena sekularizacija crkvenih imanja, a ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški postao je 1436. g. češkim kraljem

POLJSKA OD XII. DO XIV. STOLJEĆA

- Poljska se je nakon smrti Boleslava I. Hrabrog 1025. g. u neprestanim unutarnjim borbama raspala na mnogobrojne kneževine i tijekom triju stoljeća je ostala razjedinjena, a njeni slabi vladari nisu mogli spriječiti vanjske invazije i preotimanje poljskog teritorija

- knez Konrad od Mazovije početkom XIII. st. je imao bezuspješno pokušavao pokoriti nepokrštena baltička plemena kako bi spriječio njihove provale te je u pomoć pozvao Teutonski viteški red

- bio je to koban potez jer su teutonci na Pribaltiku utemeljili svoju vlastitu nezavisnu državu koja je Poljskoj zapriječila izlaz na Baltičko more i otela joj dio njenih teritorija

- nedugo potom, 1240./41. na Poljsku se je srušio val mongolske invazije koji je osobito poharao južnu Poljsku, da bi zatim skrenuo prema Moravskoj i Ugarskoj

- Poljsku je ujedinio tek Vladislav I. Lokietek koji se 1320. g. okrunio u Krakowu za kralja, ustrojivši jaku središnju vlast

- njegov sin Kazimir III. nastavio je tu politiku te je ustrojio Kraljevski vrhovni sud u Krakowu te izdao Vislički statut, kodifikaciju cjelokupnog poljskog prava misleći na taj način udariti temelje jedinstvu cijele države

- Kazimir III. je osnovao sveučilište u Krakowu koje je, nakon Praga, bilo najstarije sveučilište u srednjoj Europi

- Kazimir III. nije imao djece i njegovom smrću 1370. g. izumire dinastija Pjastovića, a na prijestolju ga nasljeđuje njegov nećak, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. iz dinastije Anžuvinaca

POLJSKO-LITVANSKA UNIJA

- udajom poljske kraljice Hedvige, mlađe kćeri Ludovika I. Anžuvinca, za litvanskog velikog kneza Jagela, stvorena je 1386. g. nova politička tvorevina pod nazivom Poljsko-Litvanska Unija

- u sklopu te tvorevine Litva je zadržala autonomnost, a Jagelo je zajedno sa svojim narodom prihvatio kršćanstvo

- 1440. g. poljsko-litvanski kralj Vladislav III. Jagelović (1434. - 1444.) bio je izabran za ugarsko-hrvatskog kralja te je time nastala najveća državna tvorevina u Europi, koja se protezala od Baltika do Jadrana

- nakon poraza Vladislava III. Jagelovića i njegove pogibije u Bitki kod Varne 1444. g. ta se personalna unija raspala, a Vladislava je na prijestolju naslijedio njegov mlađi brat Kazimir

- za Kazimira IV. (1444. - 1492.) Poljska je bila na vrhuncu svoje moći, a nakon pobjede u dugogodišnjem ratu on je 1466. g. Torunskim mirom prisilio Teutonski red da mu ustupi većinu svojih posjeda

- na preostalom teritoriju Teutonski red je zadržao političku autonomiju

- kao zahvalu za pomoć Kazimir IV. je plemstvu priznao njihove povlastice te je sazvao sejm, poljski državni sabor, čime je ograničio svoju vlast

- Kazimirove ženidbene veze s Habsburgovcima omogućile su njegovom sinu Vladislavu da se uspne na češko, a zatim i na ugarsko-hrvatsko prijestolje 1490. g.

RUSKA SREDNJOVJEKOVNA DRŽAVA

- zbog diobenog načela nasljedstva dolazi do raspada Kijevske Rusije na niz više ili manje nezavisnih kneževina koje je početkom XIII. st. snašla dvostruka opasnost

- sa zapada su opasnost predstavljala njemačke i švedska osvajanja, a sa istoka mongolska invazija

- novgorodski knez Aleksandar Jaroslavić Nevski pobijedio je švedsku vojsku u bitki kraj rijeke Neve 1240. g., a vojsku Teutonskog reda kod Čudskog jezera 1242. g.

- tim je pobjedama Aleksandar Jaroslavić Nevski uspio zaustaviti njihov prodor te je sačuvao pristup Baltiku

- međutim, provalu Mongola ruske kneževine nisu mogle suzbiti te su ubrzo sve potpale pod vrhovništvo mongolske državne tvorevine Zlatne Horde

- Mongoli su svoju vlast nad Rusima održavali iskorištavanjem njihovih međusobnih borbi

- Moskovska kneževina se je u prvoj polovici XIV. st. počela uzdizati nad ostalim ruskim kneževinama, a njeni su vladari u rukama uspjeli zadržati naslov velikog kneza kojeg su Mongoli obično dodjeljivali najmoćnijem od ruskih knezova kojem je tom titulom povjerena vlast nad cijelom Rusijom

- Moskva je dodatno ojačala kada je ušla u savez s Crkvom, odnosno kada je u Moskvu prenijeto sjedište metropolije

- Mongoli su smatrali uspon Moskve opasnim za svoju vlast te su odlučili pokoriti cijelu Rusiju, a u Bitki na Kulikovu polju 1380. g. u kojoj su sve ruske kneževine stale uz Moskvu, moskovski je knez Dimitrije Donski porazio Mongole

- pobjeda Dimitrija Donskog nad Mongolima označuje početak zbacivanja mongolske vlasti nad ruskim kneževinama, iako su unutarnji sukobi u Moskovskoj kneževini i obnovljeni mongolski napadi donekle usporili taj proces

-moskovski veliki knez Ivan III. Vasiljevič (1462. - 1505.) je konačno izbacio Mongole iz Rusije te je pokorio preostale nezavisne ruske kneževine te je cijelu sjeveroistočnu Rusiju pretvorio u jedinstvenu centraliziranu državu

- ovim osvajanjima bili su položeni temelji budućeg Ruskog Carstva

- u vrijeme Ivana III. Vasiljeviča pao je Drugi Rim (Bizant),a kako se je on oženio Sofijom Paleolog, nećakinjom posljednjeg bizantskog cara, crkveni i vladajući moćnici smatrali su kako uloga Trećeg Rima pripada upravo Moskvi

Povijest II. lekcija XVI. : Zemlje europskog zapada - Engleska i Francuska

ENGLESKA - OD USPOSTAVE DO SLOMA KRALJEVSKOG APSOLUTIZMA

- Engleskom su 1066. g. zavladali Normani nakon što je normandijski vojvoda Vilim Osvajač u Bitki kod Hastingsa porazio engleskog kralja Harolda

- pod normanskom vladavinom Engleska je predstavljala mirnu i stabilnu zemlju, teritorijalno jedinstvenu i bez feudalne rascjepkanosti

- dolaskom na vlast Henrika II. (1154. - 1189.) vlast je preuzela dinastija Plantagenet

- kako se većina posjeda te dinastija nalazila u zapadnoj Francuskoj, Engleska je zagospodarila znatnim dijelom te države

- vladavina Henrika II. obilježena je početkom engleske osvajačke politike i razvojem kraljevske vlasti prema apsolutizmu

- u vrijeme Henrika II. prošireni su posjedi u Francuskoj, a započelo je i englesko osvajanje Irske, dok je škotski kralj bio prisiljen položiti prisegu vjernosti

- provodeći politiku jačanja kraljevske vlasti Henrik II. je došao u sukob s plemstvom zbog nametnutih poreznih obveza te s Crkvom jer je njenu jurisdikciju stavio pod kontrolu svojih službenika

- njegov sin i nasljednik, Rikard I. Lavljeg Srca (1189. - 1199.), veći je dio svoje vladavine proveo ratujući u Svetoj zemlji i u Francuskoj u kojoj je i poginuo prilikom opsade jedne utvrde

- novim engleskim kraljem je postao njegov brat Ivan Bez Zemlje (1199. - 1216.) koji je, pretrpivši poraz u ratu s Francuskom, ostao bez većine francuskih posjeda

- uz poraz, zbog dodatnih poreznih opterećenja izazvanih tim ratom dolazi do pobune engleskog plemstva i građanstva

- Ivan Bez Zemlje je stoga 1215. g. bio prisiljen izdati „Veliku povelju sloboda“ (Magna Charta Libertatum) u 64 članka, prvi pisani ustavni zakon u svijetu (!)

- „Velikom poveljom sloboda“ kralj se obvezao da neće raspisivati ili povisivati poreze bez odobrenja predstavnika staleža te da svaka osobna slobodna osoba može biti osuđena samo odlukom suda, a kao nadzorni organ ustanovljeno je vijeće od 25 velikaša koji su, u slučaju njenog nepoštivanja, imali pravo pobuniti se protiv kralja

USPOSTAVA USTAVNE VLADAVINE U ENGLESKOJ

- iako se ni Ivan Bez Zemlje ni njegov nasljednik Henrik III. nisu pridržavali povelje, proces uspostave ustavne vladavine u Engleskoj je ipak napredovao

- Henrik III. je „Veliku povelju sloboda“ bio prisiljen nadopuniti 1258. g. „Oxfordskim statutima“ , po kojima je sva vlast predana u ruke vijeća 15 velikaša, bez čije suglasnost kralj nije mogao donositi nikakve odluke

- u tim statutima je i određeno kako se kralj mora tri puta godišnje sastati i savjetovati s predstavnicima kraljevstva

- Henrik III. se je pokušao riješiti ovih zakonskih odredbi koje su ograničavale njegovu vlast, ali to je dovelo do otvorenog rata s velikašima koje je predvodio barun Simon Montfort

- velikaši su porazili Henrika III. koji je potom utamničen, a Simon Montfort je 1265. g. sazvao vijeće na čije je zasjedanje pozvao sve plemiće i biskupe koji su bili na njegovoj strani te predstavnike vitezova i građana

- taj je događaj označio početak engleskog parlamenta, a sredinom XIV. st. parlament se podijelio na gornji dom (velikaši i crkveni dostojanstvenici) te na donji dom (predstavnici grofovija i gradova)

FRANCUSKA - USPON KRALJEVSKE VLASTI

- od X. st. na vlasti u Francuskoj bila je dinastija Kapetović (Capet)

- zbog feudalne rascjepkanosti zemlje u to doba ne možemo govoriti o jedinstvenoj francuskoj državi, a još manje o jedinstvenom narodu i jeziku

- kraljevska je vlast bila ograničena na područje oko Pariza, dok su ostali teritoriji bili u rukama lokalnih feudalaca nad kojima kralj nije imao nadzor

- od XII. st. dolazi do jačanja kraljevske vlasti jer su se njegovi posjedi nalazili na važnim trgovačkim putovima prema Champagni

- najveći protivnici francuskog kralja bili su vojvode od Anjoua, zvani Plantageneti, koji su držali velike posjede na zapadu i sjeverozapadu Francuske

- te su posjede proširili još više 1153. g. kada se Henrik II., vojvoda od Anjoua, oženio Eleonorom, vojvotkinjom od Akvitanije te se tako domogao te francuske pokrajine

- 1154. g. vojvoda od Anjoua, Henrik II. postao je engleski kralj, te je cjelokupno područje sjeverozapadne Francuske došlo pod englesku vlast, čime je francuskim kraljevima zapriječen izlaz na Atlantik

- prekretnicu u razvitku Francuska označava vladavina Filipa II. Augusta (1180. - 1222.) koji je podržavajući savez s gradovima i pretvarajući naturalna davanja u novčana, uspio povećati financijske prihode, nužne za uspješan rat protiv Engleske i preotimanje posjeda Plantageneta u Francuskoj

- Filip II. August je stekao šire i cjelovitije posjede od svojih najvećih vazala te izlaz na Atlantik, a kraljevsku je vlast dodatno učvrstio centralizacijom uprave na kraljevskoj domeni, gdje je čelo pojedinih okruga postavljalo činovnike koje je on imenovao pa ih je stoga mogao slobodno opozvati kada je htio

UČVRŠĆENJE KRALJEVSKE VLASTI - LUJ IX. I FILIP IV. LIJEPI

- početkom svoje vladavine Luj IX. (1226. - 1270.) je svladao protukraljevsku koaliciju feudalaca te se je okrenuo daljnjem jačanju kraljevske vlasti

- tako je Luj IX. uspostavio kraljevski sud kao vrhovni sud, čime mu je omogućeno miješanje u poslove svakog feudalnog suda, a na kraljevskoj je domeni zabranio ratove između feudalaca te uveo jedinstveni novčani sustav

- za vladavine Luja IX. došlo je do pripajanja Toulouske grofovije čime su francuski kraljevi dobili izlaz na Sredozemlje

- Filip IV. Lijepi (1285. - 1314.) upustio se je u brojne ratne pohode te je morao pronaći nove izvore financiranja, a našao ih je u nametanju većih poreza gradovima te u konfiskaciji imovine Židovima

- Filip IV. Lijepi udario je i poreze na svećenstvo te je došao u sukob s papom Bonifacijem VIII., a kako bi osigurao potporu podanika Filip IV. Lijepi je sazvao 1302. g. prvi put u povijesti Francuske državne staleže

- gradovi i plemstvo su stali na stranu kralja, a ovaj skup je bio začetak razvoja francuskog parlamenta

- nakon smrti pape Bonifacija VIII. (1306. g.) papom je postao Klement V., dotadašnji nadbiskup Bordeauxa te je time pobjeda Filipa IV. Lijepog nad papinstvom bila osigurana

- papa je svoj dvor prenio iz Rima u Avignon, a papinska je kurija postala ovisnom o francuskim kraljevima

- razdoblje od 1308. do 1378. g., kada su pape boravili u Avignonu, naziva se avignonsko sužanjstvo papa

STOGODIŠNJI RAT (1337. - 1453.)

- kada je 1328. g. umro francuski kralj Karlo IV. izumrla je i izravna linija dinastije Kapetović (Capet) koja je gotovo četiri stoljeća vladala Francuskom

- engleski kralj Edvard III. pozvao se na daleko srodstvo s preminulim kraljem, ali je za francuskog kralja izabran Filip VI. iz obitelji Valois

- stvarni razlog sukoba je bilo miješanje Francuske u unutarnje poslove Flandrije, koja je bila glavni uvoznik engleske vune i svojom je intervencijom Francuska ugrozila važan izvor prihoda Engleske

- između Francuske i Engleske nastupio je 1337. g. rat koji je uz prekide trajao više od stotinu godina te je za to prozvan Stogodišnji rat

- prva velika bitka dogodila se 26. kolovoza 1346. g. u blizini sela Crecyja gdje su engleski strijelci opremljeni dugim lukom pobijedili francusku vojsku

- Englezi su uskoro, početkom XV. st., zauzeli cijeli sjever Francuske uključujući i Pariz

- daljnje englesko napredovanje prema jugu je zaustavila 16-godišnja francuska seljanka Ivana iz Domremyja (Ivana Orleanska) koja je 1428. g. oslobodila francuski grad Orleans, a nedugo zatim Englezi su je izdajom uhitili i spalili na lomači

- situacija se je preokrenula kada su se Francuzi okupili oko kralja Karla VII. (1422. - 1461.) pod čijim su vodstvom 1453. g. konačno pobijedili Engleze

- jedini francuski posjed u rukama Engleza ostao je grad Calais, a Francuska je pobjedom u ratu znatno ojačala i stvorila jedinstvenu državu u kojoj je počelo oblikovanje francuske nacije, jezika i kulture

RAT DVIJU RUŽA (1455. - 1485.)

- poraz u ratu s Francuskom bio je neposredan povod krvavom građanskom ratu

- dio engleskog plemstva bilo je nezadovoljno vladavinom Henrika VI. Lancastera, koji je ujedno bio i duševno bolestan i  upravo su se ti plemići okrenuli protiv kralja i svog kandidata za prijestolje istakli Richarda, vojvodu od Yorka

- između kralja i vojvode 1455. g. izbio je rat pod nazivom Rat dviju ruža

- rat je dobio ovaj naziv jer su Lancasteri imali crvenu ružu u svom grbu, a vojvode od Yorka bijelu ružu

- rat je trajao trideset godina sve dok 1485. g. u Bitki kod Boswortha nasljednik kuće Lancaster Henrik Tudor nije iznio odlučujuću pobjedu

- kada je postao kralj, Henrik Tudor se oženio Elizabetom od Yorka, kćerkom Eduarda IV. sjedinivši tako crvenu i bijelu ružu u svom grbu

- u dugogodišnjim sukobima izginula je većina starog plemstva, a njihovi su posjedi završili u kraljevim rukama te se kralj time riješio oporbe koja ga je sputavala u vlasti i povećao financijske prihode

Povijest II. lekcija XV. : Zemlje europskog Sredozemlja - Apeninski i Pirinejski poluotok

NAJSTARIJA POVIJEST VENECIJE

- Venecija je utemeljena 452. g. kada se dio stanovništva sjevernotalijanskih gradova sklonio pred barbarima  na otočiće u venecijanskoj laguni

- u to doba Venecija priznaje bizantskog cara, a bila je podvrgnuta egzarhu u Raveni

- od kraja VII. st. na čelu Venecije se nalazi dužd kojeg su birali sami Mlečani

- nakon pada Ravene 751. g. Venecija ostaje jedini bizantski oslonac u sjevernoj Italiji, što ona koristi za jačanje političke autonomije i postaje glavni posrednik u trgovini Istok - Zapad

- kako bi osigurala razvoj svoje trgovine, Venecija nastoji ovladati i pomorskim plovidbenim putovima, posebice istočnom obalom Jadrana što je dovodi u sukob s hrvatskim vladarima

- u vrijeme kada bizantski car Aleksije I. Komnen oslobađa Veneciju plaćanja trgovačkih pristojbi (nagrada u borbi protiv Normana), Venecija je nezavisna republika

- do početka XI. st. mletački duždevi su zemljom vladali gotovo apsolutistički, no jačanjem starih plemićkih obitelji dovodi do ograničenja duždeve moći

- stoga se kao najviše zakonodavno tijelo s vremenom formiralo Veliko vijeće

- Veliko vijeće je biralo 6 članova Malog vijeća (Sinjorije) kojemu je predsjedao dužd i koje je imalo funkciju izvršne vlasti

VENECIJA I GENOVA - TALIJANSKE TRGOVAČKE VELESILE

- XII. st. za Veneciju označava prekretnicu u njenoj povijesti budući da je tijekom tog stoljeća stekla prevlast na Jadranu te je počela preuzimati glavnu ulogu u trgovini s Istokom

- nakon Četvrtog križarskog rata za svoje usluge u zauzimanju Carigrada kao nagradu Venecija dobiva tri osmine bivšeg Bizantskog Carstva te monopol u trgovini s Istokom

-  glavni suparnik Venecije u trgovini s Istokom bila je velika talijanska trgovačka komuna Genova

- kada je 1261. g. nicejski car Mihajlo VIII. Paleolog uz pomoć Genove obnovio Bizantsko Carstvo, Genova dobiva trgovačke povlastice te istišće Veneciju i preuzima povlašteni položaj u trgovini s Istokom

- unutarnje borbe između pojedinih trgovačkih obitelji za vlast u gradu u XIV. st. slabe Genovu, a konačan udarac njezinoj moći označava poraz od Venecije u Bitki kod Chiogge 1381. g.

- prevlast na istočnom Sredozemlju i monopol u trgovini s Istokom ponovno se vraća u ruke Venecije

FIRENCA

- za razliku od Venecije i Genove, Firenca (Firenze) svoj uspon ne duguje trgovini, već proizvodnji sukna i bankarstvu

- firentinske vunene i svilene tkanine bile su tražene po čitavoj Europi, a firentinski bankari su postaju glavni papini sakupljači poreza

- politička vlast u gradu, koji je tijekom XIV. st. osvojio niz susjednih gradova, bila je u rukama nekoliko bogatih obitelji

- pokušaji uključivanja nižih slojeva u vlast izazivaju česte unutarnje sukobe koji su dosegli svoj vrhunac 1378. g. u pobuni čompa (najamnih radnika u manufakturama sukna)

- oni su, u savezu s sitnim trgovcima i obrtnicima, izvršili prevrat  i nakratko preuzeli vlast, no još iste je godine pobuna ugušena

- u XV. st. vlast u Firenci preuzima obitelji Medici, a njen je poglavar Cosimo Stariji postao gospodarom Firence 1434. g. podijelivši sve važnije gradske službe članovima svoje obitelji

- za vladavine obitelji Medici Firenca je postala središtem umjetničkog i intelektualnog života Italije i jednim od središta renesanse, a za to je osobito zaslužan Cosimov unuk Lorenzo Veličanstveni

JUŽNA ITALIJA I SICILIJA

- Normani su s juga Italije i sa Sicilije istisnuli Saracene te su 1130. g. ujedinili ta dva područja u Kraljevstvo Sicilije

- Kraljevstvo Sicilije je zaustavilo islamsku ekspanziju s juga te je zbog svoje tolerantne politike odigrala ulogu posrednike između latinske, grčke i arapske kulture

- krajem XII. st. Kraljevstvom Sicilije je zavladala njemačka dinastija Hohenstauf, čime je to kraljevstvo za neko vrijeme bilo sjedinjeno s Njemačkim Carstvom

- car Fridrik II. Hohenstauf (1212. - 1250.) je većinu svoje vladavine proveo na kraljevskom dvoru u Palermu

- Sicilijansko Kraljevstvo je za vladavine cara Fridrika II. postalo jednom od najbolje organiziranih i gospodarskih bogatijih europskih država

- Fridrik II. je ukinuo sve feudalne povlastice te je po prvi put u Europi javne službe povjerio državnim činovnicima, dok je Kraljevstvo Sicilije učinio vodećim proizvođačem žita u Europi

- njegovom odlukom je 1224. g. u Napulju osnovano sveučilište

- nakon izumrća Hohenstaufovaca južna Italija je 1268. g. prešla u ruke Karla Anžuvinskog, brata francuskog kralja Luja IX.

- Karlo Anžuvinski je kraljevsku rezidenciju iz Palerma premjestio u Napulj, a domaću je aristokraciju potisnuo te je nadomjestio francuskim činovnicima, dok je arapske naseobine uništio

- bezobzirna vladavina Karla Anžuvinskog dovela je 1282. g. do ustanka, tzv. Sicilijanske večernice, u kojem je francuska vlast zbačena i zamijenjena vlašću aragonskih kraljeva

- jug Italije je tako podijeljen na dva dijela: Sicilijom su zavladali Aragonci, a jugom poluotoka su vladali Anžuvinci

- ova dva područja su ujedinjena sredinom XV. st. kada su aragonski kraljevi, osvojivši južnu Italiju, osnovali Kraljevstvo Obiju Sicilija

PIRENEJSKI POLUOTOK

- države Pirenejskog poluotoka nastalu su u procesu oslobađanja (rekonkviste) od islamskih osvajača

- ključna godina u oslobađanju bila je 1212. g. kada su u Bitki kod Las Navas de Tolosa ujedinjene vojske španjolskih kraljevstva (Aragon, Kastilja i Leon) i Portugala odnijele odlučnu pobjedu

- muslimanski otopor je tom pobjedom slomljen i rekonkvista je sve brže napredovala

- tijekom XIII. i XIV. st. vodeće sile na poluotoku bile su Aragon i Kastilja

- Aragon je bio izrazito pomorska zemlja te jedna od najjačih sredozemnih država koja je vladala Balearima, Sicilijom, Sardinijom i Napuljem

- Kastilja je bila izrazito kontinentalna zemlja te je stoga predstavljala pokretačku snagu rekonkviste

- dvije države su se ujedinile 1469. g. u Kraljevinu Španjolsku ženidbom kastiljske kraljice Izabele i aragonskog kralja Ferdinanda

- za njihove vladavine, 1492. g. osvojena je Granada posljednja islamska država u Španjolskoj, a muslimansko i židovsko stanovništvo je tada u velikom broju napustilo Španjolsko jer nisu htjeli biti pokršteni i obraćeni na kršćanstvo

- rekonkvista Portugala završena je sredinom XIII. st., kada su Arapi protjerani s juga Portugala

- Portugal je bio uglavnom pošteđen vanjskih napada i unutarnjih nemira tako da se je razvio kao poljoprivredna i pomorska zemlja

- 1415. g., osvajanjem afričkog grada Ceute, Portugal je započeo s prekomorskim istraživanjima i ekspanzijom

Povijest II. lekcija XIV. : Bizant i balkanske zemlje

USPON I PAD DINASTIJE KOMNEN

- krajem XI. st. Bizantsko Carstvo se suočava s Turcima Seldžucima i Normanima

- Turci Seldžuci su u bitki kod Manzikerta u Armeniji 1071. g. porazili Bizant te na području Male Azije stvorili svoju državu - Sultanat Rum (Ikonijski sultanat)

- istovremeno Normani otimaju Bizantu sve bizantske posjede u južnoj Italiji i na Siciliji osvojivši 1071. g. grad Bari, posljednje bizantsko uporište u južnoj Italiji

- Normani se nisu zaustavili na tome, već su odlučili osvojiti i bizantske balkanske posjede

- u takvim okolnostima na bizantsko prijestolje dolazi dinastija Komnen, za čije je vladavine Bizant doživio svoj posljednji veći uspon

- prvi car iz dinastije Komnen bio je Aleksije I. Komnen (1081. - 1118.) koji se je na početku vladavine morao suočiti s normanskim napadima

- 1085. g. Normani su osvojili Drač te su krenuli prema Solunu i Carigradu, ali je Bizant uz pomoć Venecije izašao kao pobjednik

- kao nagradu za pomoć, Venecija je od Bizanta dobila trgovačke povlastice kojima je stekla monopol u trgovini s Istokom

- Ivan II. i Emanuel I. (1143. - 1180.) tijekom prve polovice XII. st. uspjeli su obnoviti bizantsku vlast i na zapadu i na istoku, pokušavajući vratiti granice Bizanta iz doba Bazilija II.

- Emanuel I. se je zanosio mišlju da uz pomoć pape obnovi Rimsko Carstvo, ali njegove želje nisu bile u skladu s mogućnostima budući da je pod kraj svoje vladavine jedva branio granice Bizanta

LATINSKO CARSTVO

- križari su 1204. g. zauzeli Carigrad i srušili Bizantsko Carstvo, te su na tom području osnovali 4 države od kojih je najvažnije bilo Latinsko Carstvo sa sjedištem u Carigradu

- Nikita Konijat, bizantski povjesničar, je opisao trodnevno pljačkanje Carigrada od strane križara

- poraženi Bizantinci su na području svog negdašnjeg carstva osnovali svoje 3 države sa središtima u Epiru, Trapezuntu i Niceji

- te su države nastavile pružati otpor križarima nastojeći obnoviti Bizantsko Carstvo

- Latinsko Carstvo je utemeljeno na zapadnoeuropskim feudalnim osnovama, a društveno elitu je činilo francusko i mletačko plemstvo

- u Latinskom Carstvu je uspostavljena katolička crkvena hijerarhija kojoj je bilo podređeno pravoslavno svećenstvo, a njezin poglavar je bio latinski patrijarh Carigrada

- Latinsko Carstvo, okruženo neprijateljima sa svih strana, je ubrzo izgubilo većinu svog područja te je 1261. g. pao i sam Carigrad, kojeg je uz pomoć Genove (glavni mletački konkurent) osvojio nicejski car Mihajlo VIII. Paleolog i učinio ga prijestolnicom obnovljenog Bizantskog Carstva

BIZANT NA BALKANU

- avarsko-slavenske provale na bizantski teritorij nakon pada Sirmiuma (Srijemska Mitrovica) 582. g. uzrokuju trajno slavensko naseljavanje Balkana

- dolazi do formiranja slavenskih plemenskih oblasti (sklavinija) na prostoru od donjeg Dunava do Peloponeza

- premda je Bizant od sredine VII. st. ulagao napore da uspostavi vlast na Balkanu, ipak nije mogao spriječiti formiranje trajnijih državnih tvorevina balkanskih Slavena

- snaga i veličina država poput Duklje (Zete), Raške i Bugarske u znatnoj je mjeri ovisila o trenutnoj snazi Bizanta, a svoju su samostalnost postigle zahvaljujući slabljenju Bizanta

- Bugarska, najjača od tih država, postala je prvorazredna sila koji je dugi niz godina stajala uz bok samom Bizantu

DUKLJA - ZETA

- Duklja se prostirala duž istočne jadranske obale od ušća Drima do Boke kotorske, obuhvaćajući i njeno zaleđe, a naziv je dobila po rimskom gradu Doclei (nedaleko današnje Podgorice)

- povijest Duklje do XI. st. je slabo poznata, a u Ljetopisu popa Dukljanina oblast Duklje poistovjećuje s Crvenom Hrvatskom, a njene stanovnike s Hrvatima

- od XI. st. ova se oblast spominje pod nazivom Zeta, a svoj uspon započinje pod Stjepanom Vojislavom koji je iskoristio slabljenje Bizanta nakon smrti cara Bazilija II. te je od 1035. g. više puta dizao ustanke protiv bizantske vlasti

- zbog brdovitog područja većina je bizantskih ekspedicija završavala  neuspjehom i velikim gubicima, o čemu nam svjedoči i bizantski pisac Kedren

- takav razvoj događaja dovodi do osamostaljenja Zete, a njena samostalnost je službeno potvrđena u vrijeme Vojislavova nasljednika Mihajla Zetskog, kojeg je papa Grgur VII. priznao za samostalnog vladara 1077. g.

- vrhunac srednjovjekovne povijesti Zeta doživljava u vrijeme kralja Bodina koji je u svojim rukama držao Travunju i Zahumlje (krajeve zapadno od Duklje koje je stekao njegov otac Mihajlo), svoju je vlast proširio i na Bosnu i Rašku

- Barska biskupija je za vladavine Bodina uzdignuta u rang nadbiskupije (1089. g.)

- nakon Bodinove smrti Zeta je ponovno potpala pod bizantsku vlast

RAŠKA - SRBIJA

- razvitak srednjovjekovne Raške ili Srbije započinje u porječjima rijeka Pive, Tare, Lima i gornje Drine

- naziv Raška potječe od mjesta Stari Ras, koje je dugo vremena bilo političko središte te slavenske oblasti

- u prvim stoljećima dolazi do sukoba s Bizantom i Bugarskom budući da su oni naizmjence vladali Raškom i postavljali svoje kandidate na raško prijestolje

- samostalni politički razvoj Srbije započinje s Stefanom Nemanjom, koji je oko 1170. g. postao županom u Srbiji

- Stefan Nemanja ubrzo proširuje svoju oblast te potkraj XII. st. osvaja Zetu, dok se pred kraj života povlači u manastir na Svetu goru te vlast ostavlja svom sinu Stjepanu (Stefanu)

- u manastiru na Svetoj gori kao redovnik živio je Nemanjin najmlađi sin Rastko, poznatiji kao sv. Sava

- Nemanjin nasljednik Stefan Nemanjić raskida sve odnose s bizantom te saveznika pronalazi u rimskom papi koji mu 1217. g. šalje kraljevsku krunu

- 1219. g. zalaganjem sv. Save, Srbija dobiva autokefalnu (samostalnu) arhiepiskopiju u Žiči, a arhiepiskopom je postao upravo sv. Sava

- za slabih Stjepanovih nasljednika Srbija je zapala u razdoblje kriza i postala ovisna o Bizantu te je takvo stanje potrajalo do XIV. st. stoljeća kada je Srbija pod carem Dušanom postala najmoćnija država na Balkanu

RAZDOBLJE DRUGOG BUGARSKOG CARSTVA

- nakon propasti Simeonova carstva u X. st. i Samuilova Makedonsko-Bugarskog Carstva početkom XI. st. Bugarska je za duže vrijeme postala bizantskom pokrajinom

- bizantski pokušaji da se Bugari pomoću Crkve i grčkog jezika heleniziraju dovode do čestih pobuna

- jedna takva pobuna izbija 1185. g. pod vodstvom braće Ivana Asena i Petra, a završila je obnovom bugarske neovisnosti

- njihov brat i nasljednik Kalojan (1197.  - 1207.), kako bi prisilio i Bizant da službeno prizna novonastalo stanje, nakratko priznaje papu kao vrhovnog crkvenog poglavara

- suočen da na taj način izgubi svaki utjecaj nad Bugarskom, Bizant je ipak priznao Kalojanu carski naslov i autokefalnost Bugarske pravoslavne crkve

- za cara Ivana Asena II. (1218. 1241.) svoj vrhunac doživljava Drugo Bugarsko Carstvo sa središtem u gradu Trnovu

- slično kao i Simeon u X. st., i Ivan Asen II. pkušava stvoriti veliko bugarsko-bizantsko carstvo pod svojim vodstvom, a granice Drugog Bugarskog Carstva prostirale su se od obala Crnog mora do obala Jonskog i Jadranskog mora

- slabi nasljednici Ivana Asena II. nisu uspjeli očuvati moć Bugarske koja je u XIV. st. potpala pod vlast Turaka Osmanlija

Povijest II. lekcija XIII. : Križarski ratovi

UZROCI KRIŽARSKIH RATOVA

- u srednjem vijeku je Crkva kao oblik pokore često određivala hodočašće u Svetu zemlju

- bizantski carevi, a potom i arapski kalifi koji su vladali Svetom zemljom su stoljećima gostoljubivo primali hodočasnike, no u XI. st. Svetu zemlju su zauzeli Turci Seldžuci, koji su počeli uznemirivati hodočasnike

- u Europi se tada javila želja za oslobađanjem svetih mjesta kršćanstva iz ruku nevjernika

- okolnosti za pokretanje rata bile su osobito povoljne krajem XI. st. kada je bizantski car Aleksije I. Komnen, suočen s napadima Turaka Seldžuka, zamolio papu Urbana II. za pomoć u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, obećavši zauzvrat sjedinjenje Istočne i Zapadne Crkve

POZIV PAPE URBANA II.

- papa Urban II. je 1095. g. na Saboru u Clermontu (Francuska) pozvao kršćane da prestanu s međusobnim borbama te da upotrijebe svoje oružje kako bi izbavili sveta mjesta iz ruku nevjernika

- svakom tko bi pošao u rat bilo je obećano oproštenje grijeha i vječni život, a okupljeno mnoštvo je uzvratilo oduševljenim usklikom „Bog to želi!“

- kao znak svoje borbe vitezovi su na odore prišili crvene križeve, po čemu su nazvani križarima, a njihovi pohodi križarskim ratovima

- od ukupno 8 križarskih ratova, samo su prva 4 vrijedna spomena, dok su kasniji ratovi (uz slabiji odaziv) završili bez ikakvih rezultata

PRVI KRIŽARSKI RAT (1096. - 1099.)

- u Prvi križarski rat su 1096. g. stihijski kretali njemački i francuski seljaci, pod vodstvom Petra Amijenskog (Pustinjaka)

- budući da su bili neorganizirani i slabo naoružani, bez ikakvog vojnog iskustva, neposredno po dolasku u Malu Aziju su bili u potpunosti potučeni

- u međuvremenu su odredi vitezova sa zapada 1097. g. stigli do Carigrada i tom je prigodom došlo do prvih sukoba između njih i Bizanta, a ti će sukobi obilježiti sve križarske ratove

- razlog sukoba ležao je u različitosti ciljeva budući da je bizantski car u križarima vidio sredstvo pomoću kojeg bi vratio svoje izgubljene posjede, dok su križari na osvojenom području htjeli osnovati svoje države

- nakon što su prešli Malu Aziju, križari su osvojili čitavu Palestini i priobalje Sirije, da bi 1099. g. osvojili i sam Jeruzalem

- Prvi križarski rat je ispunio svoj cilj, Sveta zemlja je bila oslobođena, a na osvojenom području bio je osnovan niz križarskih država

- najznačajnija država bila je Jeruzalemska Kraljevina, dok su Antiohijska Kneževina, Grofovija Edessa i Grofovija Tripoli bile nominalno ovisne o njoj

- u te države je bio prenijet feudalni sustav koji je vladao na zapadu, dok je važnu ulogu imala trgovina u kojoj su glavnu riječ vodili Venecija i Genova

- dosegnuvši svoj vrhunac oko 1130. g., križarska osvajanja su počela opadati

- slabljenju je pridonijela i nestabilnost križarskih država koje su često međusobno ratovale i u kojima je središnja vlast bila izrazito slaba

DRUGI KRIŽARSKI RAT (1147. - 1149.)

- Drugi križarski rat izbio je zbog pada Grofovije Edesse, koja je bila predstraža i zaštita križarskih država u Siriji

- bizantski car je križare dočekao vrlo negostoljubivo, čineći sve da ih odvrati od istoka, pa je među njima ponovno došlo do sukoba

- iscrpljeni tim borbama, križari su nakon bezuspješnog zauzimanja Damaska odustali od pothvata

TREĆI KRIŽARSKI RAT (1189. - 1193.)

- povod Trećem križarskom ratu bio je pad Jeruzalema

- u tom ratu sudjeluju njemački car Fridrik I. Barbarossa, francuski kralj Filip II. August te engleski kralj Rikard Lavljeg Srca

- za ovaj rat je karakteristično da su u njemu do osobitog izražaja došle nacionalne opreke između samih križara

- rat je završio bez većih uspjeha, osvajanjem Accre, koja je postala novom prijestolnicom Jeruzalemske Kraljevine

ČETVRTI KRIŽARSKI RAT (1201. - 1204.)

- Četvrti križarski rat pokrenuli su talijanski i francuski vitezovi koji su na poziv pape Inocenta III. namjeravali napasti Egipat

- kad su se križari skupili u Veneciji nisu imali dovoljno za prijevoz pa ih je mletački dužd Henrik Dandolo nagovorio da kao naknadu za prijevoz, pomognu Mlečanima 1202. g. osvojiti Zadar

-  Mlečanima nije odgovarao križarski napad na Egipat zbog njihove trgovačke veze s Egipćanima, pa su stoga nagovorili križare da za bogatu nagradu na prijestolje vrate bizantskog cara Izaka II. Angela

- križari su 1204. g. ušli u Carigrad i vratili Izaka II. Angela na prijestolje, no ubrzo su ga svrgnuli Grci, pa su križari na juriš zauzeli Carigrad, srušili Bizantsko Carstvo i osnovali križarsko Latinsko Carstvo

DUHOVNO-VITEŠKI REDOVI

- glavnu obrambenu snagu križarskih država predstavljali su duhovno-viteški redovi, osnovani nedugo nakon završetka Prvog križarskog rata

- najstariji duhovno-viteški red bili su templari ili hramovci koji su osnovani 1119. g.

- naziv su dobili po svom sjedištu koje se nalazilo neposredno uz stari jeruzalemski hram kralja Salamona, a njihova glavna zadaća bila je pružanje zaštite hodočasnicima

- 1120. g. osnovani su ivanovci ili hospitalci, a proistekli su iz bratovštine koja je koja je osnovana krajem XI. st. radi pružanja skrbi bolesnim hodočasnicima

- svoje su ime ivanovci dobili po crkvi sv. Ivana Krstitelja u Jeruzalemu uz koju se nalazio njihov hospital (bolnica) za hodočasnike koji su išli u Svetu zemlju

- teutonci su osnovani 1190. g. u Accri, a predstavljaju organizaciju njemačkih vitezova

- početkom XIII. st. red je prenio svoju djelatnost u Prusku, gdje je osnovana redovnička država s ciljem širenja kršćanstva na Baltiku

- nakon pada posljednjih križarskih uporišta na istoku, duhovno-viteški redovi povukli su se u Europu

- templari, koji su uvelike pridonijeli razvoju europskog bankarstva, ukinuti su početkom XIV. st.

- ivanovcima je u XVI. st. središte postao otok Malta (novo ime im je malteški vitezovi; skrbe za izbjeglice i žrtve rata)

- teutoncima je središte Austrija, a bave se vjerskim i humanitarnim radom

POSLJEDICE KRIŽARSKIH RATOVA

- iako su završili neuspjehom, posljedice koje su za sobom ostavili utjecale su na daljnji gospodarski, društveni i kulturni razvoj Europe

- križarski ratovi su za Europu značili oslobađanje od trgovačkog monopola Bizanta i Arapa, ubrzavanje privrednih promjena te afirmaciju novčane privrede i razmjene

- zbog velike potrebe za vojnom opremom, veliki uspjeh je doživjela i obrtnička proizvodnja

- najveću korist od križarskih ratova izvukli su talijanski gradovi, koji su postali glavni posrednici u trgovini između Istoka i Zapada

- razvoj trgovine i obrta, kojima se je bavilo građanstvo, dovodi do znatnog bogaćenja i porasta političke moći ovog društvenog staleža

- dolazi do slabljenja feudalizma budući da je feudalni zemljišni posjed prestao biti glavni izvor bogatstva i društvo je postalo znatno manje vezano uz zemlju

- europski su trgovci, osim robe, u bizantskim i arapskim zemljama nabavljali spise antičkih književnika i znanstvenika, koji su zahvaljujući arapskim prijevodima, bili sačuvani od propasti

- kulturna razmjena dovodi do općeg buđenja kultura koja je tijekom humanizma i renesanse doživjela svoj vrhunac

KRIŽARI I HRVATSKA

- o doticaju Hrvata i križara imamo malo izvora i oni su uglavnom križarski pisci

- o prolazu križara kroz Hrvatsku 1096. g. govore tri izvora: Rajmund od Agilesa, Vilim Tirski te anonimni očevidac u pjesmi „Put Karla Velikog u Jeruzalem“ (oko 1100. g.)

- izvori govore kako je Hrvatska brdovita i šumovita, a njena unutrašnjost u to doba slabo naseljena te je zanimljivo kako su Hrvati križare dočekali s nepovjerenjem i neprijateljski raspoloženi

- uz Prvi križarski rat vezana je i legenda o ubojstvu kralja Dmitra Zvonimira, kojeg su Hrvati navodno ubili jer je ovaj htio na poziv pape ići u križarski pohod

- Geoffrey de Villehardouin, jedan od sudionika zauzimanja Zadra 1202. g., opisuje Zadar kao „zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima te da bi uzalud bilo tražiti ljepši i bogatiji grad“

- jedini domaći pisac koji je zabilježio događaj vezan uz križarski rat bio je Toma Arhiđakon, koji je jedno poglavlje svoje knjige posvetio opisu polaska ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. (1205. - 1235.) u Peti križarski rat

Povijest II. lekcija XII. : Društveni i gospodarski razvoj (XII. - XV. st.)

FEUDALIZAM

- pod pojmom feudalizam podrazumijeva se društveno-gospodarski sustav koji se tijekom IX. st. pojavio na području Franačke

- osnovni elementi feudalizma bili su vazalstvo i leno

- pojedini slobodni ljudi (višeg ili nižeg društvenog položaja), polagali bi svom gospodaru (senioru) prisegu vjernosti izjavljujući da su njegovi podanici (vazali)

- zauzvrat bi vazali kao dar od seniora dobili zemljišni posjed (feud ili leno) te se je senior obvezao da će štiti svog vazala, što je i bio vazalov krajnji cilj

- vazalove obveze prema senioru bile su mnogostruke, a najvažnija je bila obveza vojne službe

- feudi su se isprva, kao nagrada za vjernu službu, dodjeljivali samo na doživotno uživanje, dok su se kasnije počeli dodjeljivati i u nasljedno vlasništvo

- čin dodjeljivanja feuda pratila je i posebna ceremonija uvođenja vazala u posjed (investitura)

- kako je feud bio ustupana zemlja, feudalizam se temeljio na zemljoradničkoj osnovi

- svoj je posjed feudalac dijelio na zemlju koju je zadržavao za sebe (alodij)  i na zemlju koju je davao na obradu seljacima (selišta)

- seljaci bi često zbog dugova gubili svoju osobnu slobodu ili bi se zbog krajnjeg siromaštva predavali pod zaštitu lokalnu feudalca i time bi postajali kmetovi

- kmetovi su bili vezanu uz zemlju te su zajedno s njom mogli biti prodani ili poklonjeni

- feudalcu su bili dužni kao naknadu za svoja selišta davati dadžbine u naturi, a kasnije i u novcu, a osim toga bili su dužni obrađivati feudalčev alodij (radna služba ili tlaka) te vršiti službe u njegovoj kući

PRVO RAZDOBLJE FEUDALIZMA

- prvo razdoblje feudalizma trajalo je do X. st.

- obilježava ga zaostala poljoprivreda i primitivan način obrade zemlje

- oranice nisu bile kvalitetno orani ni gnojene, zbog čega su urodi s polja bili vrlo skromni, a sama se zemlja vrlo često morala ostaviti na počinku kako bi obnovila svoje hranjive sastojke

- promet je bio suočen s teškoćama, jer su feudalna rascjepkanost i provale (saracenske, normanske, mađarske) utjecale na opću nesigurnost putnika i trgovca s čime se središnja vlast teško nosila

- razmjene nisu bile dovoljno često, pa je i uporaba novca bila vrlo neredovita, a upravo je nestašica novca bila karakteristična za prvo razdoblje feudalizma

- oskudicu novca još je više pojačao deficit u trgovini s Istokom koji su se plaćali u zlatu i srebru, što je dovelo do oskudice dragocjenih metala

GOSPODARSKI USPON EUROPE OD X. DO XIV. STOLJEĆA

- razdoblje od X. do XIV. st. u Europi obilježava njezin gospodarski oporavak i uzlet, čiji je glavni uzrok napredak zemljoradnje (tropoljni sustav obrade zemlje)

- nova oruđa (željezni plug) pružala su kvalitetniji urod, a višak hrane i demografski rast, što je uzrokovalo potrebu za novim obradivim površinama (krčenje šuma i isušivanje močvara)

- dolazi do obnove trgovine, u čemu je prednjačila trgovina suknom što dovodi do veće razmjene, a rezultira oživljavanjem robno-novčane privrede

- oživljavanju robno-novčane privrede pridonose i sajmovi, smješteni duž trgovačkih putova

- najznačajniji sajmovi su smješteni na pola puta između Sredozemnog i Sjevernog mora, a jedni od najvažniji bili su sajmovi u Champagni gdje se je prodavalo sukno iz Flandrije

- nerazmjer u trgovini s Istokom bio je uravnotežen, a odljev dragocjenih metala iz Europe zaustavljen

- u Italiji se u to doba pojavljuju prve novčarske ustanove u Europi koje olakšavaju novčano poslovanje

- te prve novčarske ustanove su od trgovaca uzimale novac u pohranu, a zauzvrat bi im izdavale mjenice koje su ovi mogli unovčiti u gradovima širom Europe

GRADOVI

- ranosrednjovjekovni gradovi su bili vezani uz zemlju i nisu imali gospodarsku ulogu

- služili su kao utočište feudalnih gospodara i okolnog stanovništva pred brojnim pljačkaškim najezdama tijekom IX. i X. st.

- oživljavanjem trgovine u X. st. izmijenio se karakter gradova koji postaju mjesta razmjene, trgovačka čvorišta, središte obrtničke proizvodnje te njihova glavna uloga postaje proizvodna djelatnost

- kako bi se mogle zadovoljiti potrebe tržišta, tijekom XIV. st. javljaju se prve manufakture, obrtničke radionice u kojima je bila provedena podjela rada pri kojoj je svaki radnik bio zadužen za točno određeni postupak u procesu proizvodnje

- srednjovjekovni grad je ispočetka bio zavisan o svom feudalnom senioru (lokalnom feudalcu, biskupu, kralju) na čijem se zemljištu nalazio

- vlast feudalca je često sputavala nesmetan razvoj grada, pa su se oni tijekom XI. i XII. st. otrgnuli iz te ovisnosti i dosegli samouprave

- ti su gradovi tako postali više ili manje autonomne političke cjeline (komune) s vlastitom upravom, pravosuđem i zakonima

- političku vlast u gradu preuzelo je gradsko plemstvo (patriciji) sastavljeno od najbogatijih zemljoposjedničkih i trgovačkih obitelji

- ostalim građanima, pučanima, sudjelovanje u vlasti nije bilo omogućeno te je stoga tijekom srednjeg vijeka u gradovima često dolazilo do borbi za vlast

CEHOVI, GILDE I HANZE

- cehovi su bili udruženja obrtnika koja se javljaju istovremeno s nastankom gradova

- pripadnost cehu bila je obvezna za svakoga tko se htio baviti nekim obrtom, a cehovi su regulirali kvalitetu i kvantitetu obrtničke proizvodnje, broj obrtničkih radionica te određivali uvjete školovanja mladih naučnika

- gilde su predstavljale udruženja slična cehovima, samo što su obuhvaćale trgovce, a ne obrtnike

- Hanza je predstavljala udruženje njemačkih gradova, a nastala je na temelju istih gospodarskih interesa

- u početku su to bila udruženja između manjeg broja gradova (npr. Hamburg i Lubeck), da bi se sredinom XIV. st. svi trgovački gradovi okupili u snažan savez koji je obuhvatio sve sjevernonjemačke gradove

- taj savez je kontrolirao cjelokupnu trgovinu na sjeveru Europe te je imao trgovačke ispostave diljem Europe (London, Novgorod, ...)

- sredinom XV. st. Hanzu je počela potiskivati engleska trgovina i otada počinje njen postupni pad

SLOM U XIV. STOLJEĆU

- u prvoj polovici XVI. st. dolazi do prekida gospodarskog i socijalnog blagostanja

- iako je došlo do tehnološkog napretka, poljoprivredna proizvodnja nije mogla zadovoljiti potrebe cjelokupnog stanovništva

- u tom razdoblju u Europi vlada „malo ledeno doba“ kojeg karakteriziraju hladne zime i kišna ljeta zbog kojih dolazi do smanjenja uroda

- osobito loš urod 1315. g. desetkovao je stanovništvo europe, a nestašice su otada, za više od pola stoljeća, postale redovite

- slabo ishranjeni ljudi bili su lakom metom epidemija, a jedna od njih, kuga (bakterija Yersinia pestis), zahvatila je Europu 1348. g.

- kugu su donijeli trgovački brodovi s istoka, puni zaraženih štakora, te se je kuga iz sredozemnih luka vrlo brzo proširila po cijeloj Europi, usmrtivši više od jedne trećine cjelokupnog europskog stanovništva

- onovremena medicina se je pokazala neučinkovitom pa su mnogi u očaju shvatili ovu epidemiju kao božju kaznu pa su ekstremni religijski pokreti poput flagelanata (bičevaoca) prepravili Europu

- zbog duge ekonomske krize XIV. st. dolazi do brojnih narodnih pobuna širom Europe s ciljem poboljšanja životnih uvjeta

- najpoznatiji primjeri su ustanak žakerija (seljaštva) u Francuskoj 1358. g. te ustanak Watta Tylera u Engleskoj 1381. g., no sve su pobune završile neuspjehom