TEORIJE O PODRIJETLU
HRVATA
- o podrijetlu i etnogenezi Hrvata postoji više teorije od
kojih su tri najzastupljenije
I. Slavenska teorija
- slavenski jezik
- u srednjovjekovnim izvorima ime Hrvati poistovjećuju se sa
Slavenima -> Hrvati pleme slavenskog podrijetla
II. Gotska teorija
- temelji se na vijestima splitskog kroničara Tome Arhiđakona iz XIII. st.
- on tvrdi da su Hrvati pleme gotskog podrijetla koje
se nametnulo zatečenim Slavenima
- u vrijeme Tome Arhiđakona naziv „Goti“ se upotrebljava
za barbare
III. Iransko-kavkaska
teorija
- temelji se na Tanajskim
(donskim) pločama
- na pločama se pojavljuju osobna imena Horouathos, Horoathos (Hrvat) koja pripadaju iranskom
kulturnom krugu
- ova imena upućuju na zaključak kako je u to vrijeme u
zaleđu Tanaisa (rijeke Don) postojao
narod tog imena
ETNOGENEZA
- etnogeneza -> proces nastajanja nekog naroda
- etnogeneza je dugotrajan proces, a na temelju triju
teorija možemo rekonstruirati hrvatsku etnogenezu:
I. Hrvati su u
početku bili slavensko pleme koje je došlo u kontakt s iranskim nomadskim
plemenima i preuzelo neke njihove stečevine
II. Hrvati su u
početku bili iransko pleme koje je došlo u dodir sa Slavenima na području
današnje Ukrajine i pod njihovim se utjecajem slaveniziralo, ali je Slavenima
nametnulo svoje ime
- dolaskom na područje današnje domovine Hrvati dolaze u kontakt
s romanskim stanovništvom i tako nastaje hrvatski etnikum (narod)
- snažan utjecaj Bizanta i Franačke kroz pokrštavanje
SEOBE HRVATA
- Avari i Slaveni zajedno u drugoj polovici VI. st. prodiru na područje Bizanta
- 582. g.
zauzimaju Sirmium (Srijemska Mitrovica)
te to prerasta u trajno slavensko naseljavanje Balkanskog poluotoka pa tako i
Hrvatske
- iako bizantski pisci opisuju provale na istočni Balkan,
nema sumnje da su se Slaveni naselili i zapadnije -> to nam potvrđuje pismo
pape Grgura I. napisano oko 600. g. u kojem spominje Slavene u
Istri te upozorava salonitanskog biskupa Maksima na slavensku opasnost
- jedini sačuvani pisani izvor o doseljenju Hrvata je „De
administrando imperio“ (O
upravljanju carstvom) bizantskog cara Konstantina
VII. Porfirogeneta iz X. st.
- car Konstantin VII. Porfirogenet smješta
dolazak Hrvata na sam početak VII. st. u doba vladavine bizantskog cara Heraklija
- pradomovinu Hrvata naziva Bijela Hrvatska, a smješta je u današnju Poljsku oko grada Krakova
- donosi dvije verzije o doseljenju Hrvata, u XXX. i XXXI. poglavlju svojeg djela:
XXX. poglavlje ->
Hrvati se u novu domovinu doseljuju pod vodstvom petorice braće (Klukas,
Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos) i dvije sestre (Tuga i Buga)
-> kad su došli u Dalmaciju naišli su na Avare s kojima su ratovali
dokle god ih nisu pobili i pokorili
XXXI. poglavlje ->
Hrvate poziva bizantski car Heraklije da mu pomognu protjerati Avare što su
učinili i otada su tamo trajno naseljeni
DALMACIJA NAKON
DOSELJENJA HRVATA
- dolazi do propadanja gradova u unutrašnjosti budući da su
bili okruženi novopridošlim Hrvatima te su izgubili vezu s okruženjem te je
prekinuta njihova trgovina
- polako nestaje Salona
(Solin), Scardona (Skradin), Narona (Vid kod Metkovića) i Epidaurum (Cavtat)
- stanovništvo tih gradova odlazi u gradove na obali i na
otoke
- stanovništvo Salone
u VII. st. bježi u Dioklecijanovu palaču iz koje će se
razviti grad Split
- stanovništvo Epidauruma
podiglo novo naselje na mjestu današnjeg Dubrovnika
- gradovi Krk, Osor, Rab, Zadar i Trogir nisu propali jer su
mogli komunicirati i trgovati morskim putem
HRVATI U NOVOJ
DOMOVINI
- nakon početnog neprijateljstva dolazi do normalizacije odnosa
između Hrvata i starosjedilaca
- misija opata Martina
među Hrvatima kojeg je poslao papa Ivan
IV. (rodom Dalmatinac) kako bi otkupio relikvije kršćanskih mučenika i
stradalih za Dioklecijana pa tako i sv. Dujma
govori o normalizaciji tih odnosa
- pronalazak bizantskih zlatnika u dalmatinskom zaleđu
govori o doticaju gradova na obali s zaleđem
- Hrvati se približavaju obali i postaju vješti pomorci te
tako 642. g. kod Siponta u južnoj Italiji napadaju
bizantske neprijatelje Langobarde
- Hrvati preuzimaju baštinu razvijenijih Romana, a jedan od najvrednijih baština
jest kršćanstvo koje će Hrvati primati doseljavanjem u dalmatinske
gradove pod upravom Bizanta u XI.
st.
- smirivanje napetosti između dviju zajednica nastoji
iskoristiti dalmatinsko svećenstvo
- o tome nas izvještava Toma
Arhiđakon u djelu „Historia
Salonitana“ (Salonitanska povijest)
- piše o legendarnom splitskom nadbiskupu Ivanu Ravenjaninu koji je stolovao
sredinom VII. st. -> zaređuje biskupe,
raspoređuje župe i privlači neuke i sirove katoličkom nauku
- pokrštavanje Hrvata bio je višestoljetni proces
- misionari su dolazili i iz Italije, Franačke, ali i iz
Bizanta
- hrvatska sklavinija koja je ostala najduže nepokrštena
bila je Paganija (pagan = pogan)
- krunski dokaz pokrštavanja Hrvata je Višeslavova krstionica u Ninu
iz IX. st.
- materijalni dokazi su i kadionica iz Stare Vrlike i relikvijar s moćima sv. Anselma
- prva faza pokrštavanja odnosi se na prihvaćenje vjere od
vladajuće elite, a druga faza njeno postupno širenje na čitavu zajednicu
- ulazak Hrvata među kršćanske narode bio je veliki
događaj jer se s njime širila pismenost, kultura i obrazovanje
- nove kršćanske države su bile priznate od starih
kršćanskih država u Europi te se tako poboljšavaju međudržavni odnosi
Nema komentara:
Objavi komentar