Povijest II. lekcija XXI. : Anžuvinci na hrvatskom prijestolju

Download u PDF formatu

KARLO I. I HRVATSKI VELIKAŠI - SLOM MOĆI BRIBIRACA (ŠUBIĆA) I BABONIĆA

- kada je 1301. g. za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen napuljski kraljević Karlo Robert kao                Karlo I. Anžuvinac (1301. - 1342.), na prijestolje je zasjela nova dinastija -> Anžuvinci

- budući da ugarsko plemstvo nije prihvaćalo Karla I. Anžuvinca, kojeg su na prijestolje doveli Šubići, novi je kralj prvi dio svoje vladavine proveo u borbi s protukraljevima koje je podržavalo njemu nesklono plemstvo

- ni hrvatsko plemstvo, iako mu je pružalo potporu pri dolasku na vlast, nije bilo voljno u potpunosti mu se podrediti stoga je Karlo I. Anžuvinac morao biti vrlo oprezan u svom nastojanju da obnovi središnju vlast u Hrvatskoj i Slavoniji

- prigodu da u Hrvatskoj ostvari taj naum pružilo mu je urušavanje vlasti Šubića u vrijeme bana Mladena II. Šubića, sina bana Pavla I. Šubića

- pobunu Šibenika i Trogira, koji su se odmetnuli od Mladena II. i predali pod mletačku zaštitu, te pobunu hrvatskih velikaša nezadovoljnih prevlašću Šubića kralj Karlo I. Anžuvinac nije oklijevao iskoristiti

- Karlo I. Anžuvinac je u Hrvatsku uputio vojsku koja je 1322. g. u Bitki kod Blizne porazila             Mladena II., koji je nakon predaje utamničen umro u Ugarskoj

- unatoč toj pobjedi i slomu prevlasti Šubića, u Hrvatskoj je, umjesto predviđene obnove kraljevske vlasti, došlo do njezina potpuna sloma

- ne želeći prevlast Šubića zamijeniti kraljevom prevlašću, domaći su se velikaši pobunili te su iz Knina, kojeg je zauzeo knez Nelipac (dotadašnji službenik Šubića), protjerali kraljevu svitu

- kasniji kraljevi pokušaji da slomi otpor nepokorne velikaše bili su uzaludni pa je Hrvatska tijekom cijele vladavine Karla I. Anžuvinskog ostala izvan njegova dosega

- padom Mladena II. najviše se okoristila Venecija, koja se riješila jedinog pravog protivnika na istočnoj jadranskoj obali, a posljedica toga bio je prelazak dalmatinskih gradova pod mletačku vlast: Trogira i Šibenika (1322. g.), Splita (1327. g.) i Nina (1329. g.)

- štoviše, i sami se Šubići, preslabi da vode samostalnu politiku, ubrzo okreću Veneciji u kojoj pronalaze svog zaštitnika

- za razliku od Dalmacije, pokušaj obnove kraljevske vlasti u Slavoniji bio je uspješan, u kojoj je Karlo I. Anžuvinac isprva pridobio najjaču plemiću obitelj Babonić, koju je poslije njezina odmetnuća porazio te je 1325. g. izdao povelju kojom je sve slavonske plemiće podvrgnuo banskoj vlasti

REFORME KARLA I. ANŽUVINCA

- Karlo I. Anžuvinac je kraljevsku vlast ojačao reformama čiji je cilj bio povećati prihode državne blagajne te je zbog toga inzistirao na ostvarivanju tzv. kraljevskih prava (iura regalia) što je između ostalog uključivalo oporezivanje trgovaca i obrtnika, ostvarivanje prihoda od kopanja ruda i od kovanja novca, kao i vraćanje u kraljevski posjed onih zemalja za koje njihovi vlasnici nisu mogli dokazati vlasništvo

- kako bi podigao trgovinu, Karlo I. Anžuvinac je proveo i reformu monetarnog sustava te je započeo kovati zlatni novac (forint)

- osim toga, svoju je vlast znatno uzdigao preustrojem sudstva i vojske, a svakom je podaniku bio omogućen priziv na kraljevski sud

 - velikaši su, ovisno o veličini posjeda, morali kralju dovoditi određen broj vojnika, a od vojne službe mogli su se otkupiti novcem koji je kralj zatim iskorištavao za novačenje plaćenika

CENTRALIZAM LUDOVIKA I. - OBNOVA KRALJEVSKE VLASTI U HRVATSKOJ

- Karla I. Anžuvinca na prijestolju je naslijedio njegov sin Ludovik I. Anžuvinac (1342. - 1382.), koji je odlučno istupio protiv hrvatskog plemstva želeći obnoviti kraljevsku vlast u Hrvatskoj

- osnovni preduvjet za njegov cilj bilo je osvajanje Knina, koji je u svojim rukama držao knez Nelipac, ali je njegova smrti 1344. g. olakšala Ludovikova nastojanja jer je Nelipčeva udovica Vladislava dogovorom kralju ustupila Knin dobivši zauzvrat Sinj s Cetinskom krajinom za svog malodobnog sina Ivana Nelipčića

- za Nelipčićima su se poveli i Šubići te je 1347. g. knez Grgur II. sebe i svog nećaka Jurja III., gospodara Ostrovice, izmirio s kraljem

- Ludovik I. Anžuvinac od njih je dobio željenu Ostrovicu, koja mu je otvorila put prema obali, a Šubići su zauzvrat dobili grad Zrin kod Kostajnice, po kojem su knezovi Bribirski dobili novi naziv -> Zrinski

- Ludovik I. je vlast u Hrvatskoj ojačao stvaranjem sloja odanih vitezova i plemića tako da ih je oslobodio poreza i osobne vojne obveze koja postaje zajednička obveza čitave plemićke općina, a odustao je od načela po kojem je svaki plemić potpadao pod bansku vlast

- nasuprot velikaškim gospodstvima, sada se pod zaštitom kralja formiraju plemićke općine koje postaju oslonac kraljevoj vlasti, a niže plemstvo na velika vrata ulazi u politički život zajednice

RAT S VENECIJOM - ZADARSKI MIR 1358.

- kralj Ludovik I. Anžuvinac je dalmatinske gradove s pravom smatrao svojim zakonitim posjedom, kojeg su Mleci pod izlikom zaštite od osiljenih hrvatskih velikaša bili preoteli pa je njegov sukob s Venecijom bio tek pitanje trenutka

- Dalmacija je predstavljala i važnu sponu s Napuljskim Kraljevstvom, još jednim posjedom Anžuvinaca te je to također utjecalo na početak sukoba

- stoga je Ludovik I. Anžuvinac spremno podržao novu pobunu Zadra protiv Venecije te 1346. g. je poslao kraljevsku vojsku u pomoć Zadranima, ali je u bitki pred gradom bila poražena pa se je Zadar morao predati Veneciji

- između Ludovika I. i Venecije je, s obzirom na to da nisu mogli postići pravi mir, 1348. g. utanačeno osmogodišnje primirje

- novi rat s Venecijom je izbio 1356. g., neposredno po isteku primirja, kada je nakon pada Skradina u mletačke ruke zaprijetila opasnost da se Venecija domogne čitave dalmatinske obale

- Ludovik I. je tada osobno poveo vojsku u samo srce Venecije (sjeveroistočna Italija), dok su njegove čete u Dalmaciji napadale gradove pod mletačkom vlašću

- pritisnuta Venecija priznala je poraz te je morala pristati na potpisivanje Zadarskog mira 1358. g. kojim je Venecija ustupila Ludoviku I. čitavu Dalmaciju od sredine Kvarnera sve do međaša grada Drača odrekavši se i svih prava na Dalmaciju

- tako su pod vlašću ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca bile ujedinjene gotovo sve hrvatske zemlje, a stečevine Zadarskog mira označile su vrhunac procesa ujedinjenja hrvatskih zemalja, no takva situacija će trajati svega pola stoljeća

VANJSKA POLITIKA LUDOVIKA I.

- Ludovik I. je dinastičkim vezama svoju vlast i utjecaj proširio na području od Baltika do južne Italije

- ženidbom s Elizabetom Kotromanić, kćerkom bosanskog bana Stjepana Kotromanića, Ludovik I. je došao u posjed Huma, dok je iskorištavajući unutarnje neprilike u Bosni, ojačao vrhovništvo ugarsko-hrvatskog kralja nad Bosnom

- Ludovik I. se je, nakon ubojstva svog brata Andrije, umiješao i u dinastičke borbe u Napuljskoj Kraljevini gdje je nakratko i osobno preuzeo vlast (1348. - 1350.)

- umiješao se je u borbe u Napulju još jednom, krajem 1370-ih, kada će pomoći hrvatskom banu, kasnije i kralju, Karlu Dračkom da se uspne na prijestolje

- kada je 1370. g. umro poljski kralj Kazimir III. Veliki ne ostavivši muških potomaka, Ludovik I. je zasjeo na poljsko prijestolje, budući da mu je Kazimir III. bio ujak

- time je Ludovik I. Anžuvinac postao jedan od najmoćnijih vladara u Europi, a njegova se država prostirala od Baltika do Jadrana

- kralj Ludovik I. svoju je državu širio i silom, primjer za to je sukob s Venecijom, ali i sukobi s srpskim carem Stjepanom (Stefanom) Dušanom koji je nastojao proširiti svoju vlast u Podunavlju

- Stjepan Dušan nije uspio u svojim namjerama, a Ludovik I. je uspio osvojiti Beograd i nekolicinu gradova južno od Save i Dunave

- Ludovik I. je stoga ustrojio Mačvansku banovinu sa sjedištem u Šapcu koja se prostirala na području sjeverozapadne Srbije i sjevernoistočne Bosne, a predstavljala je pogranično područja kraljevstva

Povijest II. lekcija XX. : Hrvatska u vrijeme Arpadovića

Download u PDF formatu

SUKOB S MLEČANIMA I BIZANTOM

- Venecija nije mirno prihvatila Kolomanovo osvajanje dalmatinskih gradova te je došlo do višegodišnjeg ratnog sukoba ugarsko-hrvatskih vladara i Venecije

- taj je sukob privremeno završio 1124. g. ostankom Zadra i otoka pod mletačkom vlašću, dok su dijelovi Dalmacije vraćeni Hrvatskoj

- jedan od glavnih uzroka koji su Arpadovićima priječili jače zauzimanje oko dalmatinskih gradova bili su problemi koje su imali s Bizantom

- bizantski carevi su Ugarsku nastojali podvrgnuti svojoj vlasti, što su isprva pokušavali političkim putem te su podržavali pojedine članove dinastije Arpadovića, koji su se zbog međusobnih borbi sklonili u Carigrad

- bizantski carevi su upravo te članove dinastije Arpadovića pokušali dovesti na ugarsko prijestolje

- ovo uplitanje Bizanta u ugarske prilike dovelo je 1127. g. do dugotrajnog rata između Bizanta i Ugarske

- Ugarska je u početku stekla prednost osvajanjem Beograda, postavivši granicu na Savi i Dunavu, no kada je na bizantsko prijestolje stupio Emanuel Komnen (1143. - 1180.) ratna sreća okrenula se na stranu Bizanta

- Emanuel Komnen zauzeo je 1167. g. Hrvatsku, Bosnu, Slavoniju i Srijem te je uskoro na ugarsko-hrvatsko prijestolje ustoličio svog štićenika Belu III.

- nakon Emanuelove smrti Bela III. (1172. - 1196.) vratio je izgubljene krajeve te je s bizantskim  carem sklopio mir koji je označio kraj sukoba između Ugarske i Bizanta

- Bela III. počeo je provoditi brojne reforme kako bi od Ugarske stvorio novi Bizant

- na dvoru je uveo bizantski ceremonijal, dok je u financijskoj upravi uveo strogi nadzor kraljevih prihoda i rashoda

- Bela III. je naseljavanjem stranaca na nenastanjenom području omogućio je gospodarski rast tih područja

- oni koji su se bavili trgovinom bili su darivani od Bele III. povlasticama kojima ih je izuzeo ispod županove vlasti

- slične povlastice je dobio i sloj tzv. kraljevih službenika (servientes regis) od kojeg će kasnije nastati i niže plemstvo

- sve ovo stavlja Belu III. uz bok najvećim vladarima iz kuće Arpadovića (Kolomanu i Beli IV.)

OTPOR KRALJEVOJ SAMOVOLJI - ANDRIJA II.

- početkom XIII. st. na prijestolje je došao Andrija II. (1205. - 1235.), slab vladar kojeg su više zanimale dvorske zabave nego državnički poslovi, a njegova neodgovorna financijska politika dovela je zemlju do potpunog rasula

- Andrija II. je prešutno prelazio i preko velikaške samovolje pa je došlo do pobune nižeg plemstva koje je od kralja Andrije II. zahtijevalo da im posebnom ispravom zajamči njihova prava

- pritisnut takvih zahtjevima Andrija II. je 1222. g. izdao Zlatnu bulu kojom je potvrdio prava nižeg plemstva te je obećao da će svake godine na blagdan sv. Stjepana sazvati sudbeni dan gdje će svi plemići moći iznijeti svoje pritužbe, a osim navedenog u Zlatnoj buli piše kako ni jedan velikaš ne smije zatvoriti plemića ili mu oduzeti imovinu, ukoliko mu sud nije dokazao krivicu

- najvažnija odredba Zlatne bule bila je ona da plemići u navalni rat idu o kraljevom trošku, dok su se za obranu države dužni sami spremiti

- plemstvu je priznato pravo oružanog otpora u slučaju kraljeva nepridržavanja odredaba Zlatne bule što je bilo jamstvo da će se ove odluke i provoditi, a kao potpisnik Andrijine Zlatne bule javlja se i zagrebački biskup Stjepan

- Andrija II. se nije pridržavao odredaba Zlatne bule pa je njegov sin Bela IV. državu preuzeo u stanju općeg rasapa

NASTANAK SLOBODNIH KRALJEVSKIH GRADOVA - BELA IV.

- Bela IV. (1235. - 1270.) je od početka vladavine pokušao uspostaviti red u državi i bar donekle suzbiti svemoć velikaša te je tako pojedinim uredbama nastojao ojačati kraljevsku vlast i oduzeti povlastice visokom plemstvu

- njegov trud bio je prekinut provalom Tatara u Ugarsku

- Bela IV. se je, čuvši kako su Tatari provalili preko Karpata, zauputio njima ususret, no u travnju 1241. g. pokraj rijeke Šajo, nedaleko od grada Miškolca, bio je teško poražen

 - porazu je pridonijela činjenica da je Beli IV. većina plemstva okrenula leđa zbog oduzetih povlastica

- Bela IV. se je kraće zadržao u Austriji da bi preko Zagreba i Hrvatske pobjegao u primorske krajeve, sklonivši se u Trogir, a kasnije i na dalmatinske otoke

- Tatari su u međuvremenu prešli Dunav i Dravu pustošeći po Ugarskoj i Hrvatskoj, a tom je prigodom stradao Zagreb, u kojem su Tatari zapalili katedralu sv. Stjepana posvećenu 1217. g.

- budući da Tatari nisu mogli zarobiti Belu IV. i saznavši za smrt vrhovnog kana Ogotaja, oni su se u proljeće 1242. g. povukli natrag prema istoku

- Bela IV. odmah je pristupio ublažavanju katastrofalnih posljedica tatarski provala, a budući da se pokazalo kako su se tatarskoj provali oduprli samo utvrđeni gradovi, Bela IV. je naredio utvrđivanje svih važnijih gradova u Ugarskoj i Hrvatskoj

- istovremeno je nastojao potaknuti razvitak tih gradova budući da su gradovi kao središta trgovačke razmjene bili važan izvor prihoda kraljevske blagajne i oslonac u borbi protiv osiljenih velikaša

- pojedine je gradove Bela IV. izuzimao ispod županove vlasti te je odredio da mogu samostalno birati gradsku upravu, gradskog suca i ostale gradske službenike -> slobodni kraljevski gradovi

- ovakav odnos prema gradovima bio je nastavak politike njegovih prethodnika, koji su također poticali razvoj gradova i davali slične povlastice

- kod nas je prvu takvu povlasticu dobio Varaždin 1209. g., a zatim i Petrinja, Samobor, Jastrebarsko, Križevci, ...

- najpoznatija takva povlastica potječe iz 1242. g., a kralj Bela IV. izdao ju je zagrebačkom Gradecu

- Zlatnom bulom Bele IV. stanovnicima Gradeca potvrđen je dio prava koji su oni sami sastavili, a otada su dobili pravo samostalno biraju gradskog suca, bili su oslobođeni svih carina na području kraljevstva te su imali pravo dva dana u tjednu na Markovu trgu održavati veliki sajam

- građani su se obvezali da će sami izgraditi gradske bedeme te da će svečano pogostiti kralja i njegovu pratnju kad navrate u Zagreb

- Bela IV., poučen provalom Tatara kad su mu velikaši oduzeli poslušnost, vraća velikašima oduzete posjede te priznaje stare i dijeli nove povlastice

- ovakva politika će dovesti do jačanja moći velikaša koju kraljevi iz dinastije Arpadovića sve do svog nestanka neće moći obuzdati

USPON KNEZOVA ŠUBIĆA

- na području južno od Gvozda, gdje se vlast Arpadovića slabije osjećala, pojedine su plemićke obitelji stekle široke posjede koji su postali njihovo nasljedno vlasništvo

- najmoćnija takva obitelj bili su knezovi Šubići (knezovi Bribirski), koji su se već u XI. st. domogli časti župana u Bribirskoj županiji, koju su tijekom sljedećeg stoljeća pretvorili u nasljednu kneževinu

- geografski smještaj njihovih glavnih utvrda (Bribir, Ostrovica, Skradin) uvelike je pridonio njihovom brzu usponu budući da su se nalazile na točkama puta obala - zaleđe

- na vrhuncu moći Šubići su bili tijekom posljednje četvrtine XIII. st. i prve četvrtine XIV. st. kada su na čelu obitelji bili knezovi Pavao I. i njegov sin Mladen II.

- Pavao I. je vješto iskorištavao politička zbivanja u tom razdoblju kako bi proširio posjede i utjecaj svoje obitelji

- gotovo svi dalmatinski gradovi tata su na svom čelu imali knezove od roda Šubića, a vrhunac njihova utjecaja na obali nastupio je 1311. g. kada je Pavao I. postao knez u Zadru, prijestolnici Dalmacije

- Šubići su svojim rukama držali i nasljednu bansku čast te vlast u Bosni pa se Pavao I. naziva                 ban Hrvatske i gospodar Bosne

- tada u čitavom Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu nije bilo snažnijeg velikaša od bana Pavla I. Šubića

PLEMSTVO PREKOVELEBITSKE HRVATSKE

- pod povijesno-geografskim terminom prekovelebitske Hrvatske podrazumijeva se prostor sjeverno od Velebita do rijeke Kupe

- u srednjovjekovlju su posebno mjesto zauzimale Lika, Gacka i Krbava, tri pokrajine koje su dominirale prekovelebitskim dijelom Hrvatske te su još od IX. st. imale poseban položaj u hrvatskoj državi budući da je njima upravljao poseban državni dužnosnik -> ban

- potkraj ranog srednjeg vijeka i na tom su se području formirale hrvatske plemenske župe, a slaba vlast Arpadovića olakšala je prenošenje plemićkih posjeda u nasljedno vlasništvo

- u sjeverozapadnom dijelu tog područja prostirali su se posjedi knezova Krčkih, koji će od XV. st. nositi naziv Frankapani

- knezovi Krčki potječu s otoka Krka, gdje su kao mletački podanici obnašali dužnost knezova u istoimenom gradu, a kako su kneževsku čast mogla istovremeno obnašati samo dva člana obitelji, ostali su morali službovati negdje drugdje

- potkraj XII. st. jedan dio obitelji knezova Krčkih preselio se na susjedno kopno, gdje su stupili u službu ugarsko-hrvatskih vladara

- za svoju su službu knezovi Krčki nagrađivani posjedima, od kojih su na području sjeverno od Velebita najpoznatiji bili Modruš, Otočac i Gacka, a u primorju Vinodol i Senj

- raspored njihovih posjeda omogućio im je da u velikoj mjeri kontroliraju trgovinu koja je iz Ugarske i sjeverne Hrvatske preko Senja vodila u Veneciju te da od nje ubiru carine

- u Krbavi, jugoistočno od posjeda Frankapana, vladali su knezovi Kurjakovići čiji je uspon započeo u vrijeme kneza Kurjaka koji je, uz pomoć Pavla I. Šubića, postao krbavskim knezom

- posjedi Kurjakovića prostirali su se i južno od Velebita, gdje su preko utvrde Obrovac i kanjona Zrmanje imali izlaz na more što pokazuje da su trgovačke i prometne komunikacije između prekovelebitske i podvelebitske Hrvatske bile žive

- posjed Kurjakovića su također bili Udbina i Srb

- najmanje znamo o Lici koja se nalazila između Krbave i Gacke, a prvi poznati lički knez bio je Jakov, kojega izvori spominju sredinom XIII. st. dok je najjača lička utvrda bio Počitelj

- posjedi Babonića bili su Blagaj i Sisak

DOLAZAK ANŽUVINACA NA VLAST

- Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo je ubrzo nakon smrti Bele IV. zapalo u razdoblje dugotrajnih prijestolnih sukoba koji će naposljetku dovesti do promjene vladajuće dinastije

- tako je 1290. g. za kralja okrunjen Andrija III. Mlečanin (1290. - 1301.), unuk Andrije II., u to vrijeme jedini preostali muški član Arpadovića, a nadimak Mlečanin novi je kralj dugovao činjenici da je njegova majka bila mletačka plemkinja i da je odrastao u Veneciji

- protiv njega je odmah ustala napuljska kraljica Marija, podrijetlom Arpadovićka, koja je ugarsku krunu nastojala osigurati svome potomstvu, odnosno anžuvinskim kraljevićima

- plemstvo se je podijelilo na dva tabora te krajem XIII. st. u zemlji izbijaju dinastičke borbe, a najviše koristi od borbi između Arpadovića i Anžuvinaca izvukli su Šubići

- iako je Andrija III. Mlečanin pokušao Šubiće pridobiti za sebe priznavši im nasljednost banske časti u njihovoj obitelji, oni su ipak naposljetku stali uz napuljske Anžuvince, koji su ih također darivali brojnim povlasticama

- cijelo desetljeće nijedna stranka nije mogla prevagnuti sve dok Andrija III. Mlečanin nije jednim krivim korakom protiv sebe okrenuo cjelokupno plemstvo

- naime, Andrija III. Mlečanin proglasio je svoga ujaka Alberta Morosinija svojim nasljednikom budući da sam nije imao muškog nasljednika

- zbog tog čina izbila je opća pobuna, a Juraj Bribirski (brat Pavla I. Šubića) odlazi 1300. g. u Napulj po anžuvinskog kraljevića Karla Roberta

- nenadana smrt Andrije III. Mlečanina zaustavila je borbe te je otvorila put Karlu Robertu prema ugarsko-hrvatskom prijestolju

- smrću Andrije III. Mlečanina izumire i dinastija Arpadovića

Povijest II. lekcija XIX. : Dinastičke promjene

Download u PDF formatu

HRVATSKA NAKON ZVONIMIRA

- nakon smrti Dmitra Zvonimira u prvi plan izbijaju prijestolne borbe koje slabe hrvatsku državu

- Radovan, sin Dmitra Zvonimira, umro je još za očeva života te je na prijestolje 1089. g. došao Stjepan II. (1089. - 1091.), nećak Petra Krešimira IV., koji je do tada boravio u samostanu

- Stjepan II. nije bio u stanju uspostaviti jaku središnju vlast poput svojih prethodnika pa su zemljom zavladali velikaši, ne priznajući kraljevu vlast, koja se osjećala samo u priobalju

- 1091. g. smrću kralja Stjepana II. nestaje hrvatske vladarske dinastije Trpimirovića

- nakon toga dolazi do novih borbi za prijestolje kojeg se je nastojala domoći Zvonimirova udovica Jelena uz pomoć svog brata, ugarskog kralja Ladislava Arpadovića

- Ladislav Arpadović je u takvoj situaciji vidio dobru priliku da se domogne hrvatske kraljevske krune te je 1091. g. provalio u Hrvatsku brzo napredujući kroz ravničarske predjele između Drave i Kupe

- Ladislavov prodor južno od Kupe nailazio je na poteškoće budući da je mađarska konjica sporo napredovala, a često je nailazila i na zasjede gdje je gubila brojno ljudstvo

- bizantski car bojao se ugarskog prodora do mora i gubitka dalmatinskih gradova pa je naveo nomadski narod Kumana da provale u Ugarsku, što je Ladislava prisililo na povratak

- Ladislav je u svome pohodu tako osvojio Slavoniju koju je počeo vezivati za Ugarsku, a osvojenim područjem je kao kraljev zamjenik upravljao Ladislavov nećak Almoš, koji je imao titulu hercega

POHOD KOLOMANA ARPADOVIĆA

- dijelom područja južno od Kupe, koje Ladislav nije osvojio, zavladao je oko 1093. g. kralj                     Petar Svačić (Snačić) kojemu je središte bio grad Knin (povijesni izvor: Šimun de Keza, XIII. st.)

- novi hrvatski kralj Petar Svačić je smetao ugarskim planovima o osvajanju cijele Hrvatske pa je Ladislavov nasljednik Koloman poslao ugarsku vojsku u Hrvatsku da ubije Petra Svačića

- dolazi do Bitke na Gvozdu (mađ. Patur Gozdia) oko 1097. g. u kojoj je hrvatska vojska poražena, a sam je kralj Petar Svačić poginuo

- mjesto održavanja bitke do danas nije potpuno razjašnjeno budući da većina povjesničara tvrdi da se bitka vodila podno Petrove gore na Kordunu, dok jedan dio povjesničara smatra da je bitka vođena na Maloj Kapeli gdje postoji lokalitet pod nazivom Gvozd

- nakon kraljeve pogibije dio hrvatskog plemstva i dalje je pružao otpor Kolomanu, strahujući za svoje posjede i povlastice

- Koloman je u to vrijeme imao velikih problema s rusko-kumanskim napadima pa se je odlučio na dogovor

- donesen je sporazum poznat pod nazivom Pacta Conventa (Zaključeni sporazumi) prema kojem je ugarski kralj Koloman obećao izaslanstvu dvanaest hrvatskih plemićkih rodova da će uživati sva svoja dobra i posjede te da neće plaćati nikakve poreze ili daće, već će jedino morati vršiti vojnu službu za kralja

- zauzvrat je hrvatsko plemstvo prihvatilo Kolomana za kralja

- iako je neki sporazum tom prigodom zasigurno bio postignut, to svakako nije Pacta Conventa, koji je starija hrvatska historiografija smatrala državno-pravnim ugovorom između Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva

- osim što je riječ očito o staleškoj povlastici koja se isključivo odnosila na plemstvo, dokument je najvjerojatnije nastao tek u XIV. st. kada ga je niže plemstvo dalo sastaviti s namjerom da dokaže kako njihova prava navodno potječu još iz Kolomanova doba

- Pacta Conventa sastavljena je u XIV. st. na temelju Trogirskog kodeksa Salonitanske povijesti

UGARSKO-HRVATSKA PERSONALNA UNIJA

- nakon postignutog dogovora Koloman je 1102. g. bio okrunjen u Biogradu za hrvatskog kralja

- ovim činom je Hrvatska ušla u državnu zajednicu s Ugarskom te je stvoreno Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo koje je po svom uređenu bila personalna unija

- personalna unija je državna zajednica u kojoj su dvije ili više država povezane samo osobom vladara, dok u svim ostalim poslovima zadržavaju samostalnost i posebnost

- posebnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku se ogleda i u činjenicu da su se Arpadovići sve do sredine XIII. st. uz ugarsku krunu sv. Stjepana krunili i zasebnom krunom Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije

- Koloman je nakon krunjenja svoju vlast odlučio proširiti i na dalmatinske gradove, koji su u previranjima nakon Zvonimirove smrti najprije potpali pod bizantsku, a potom pod mletačku vlast

- do 1107. g. većina dalmatinskih gradova je priznala Kolomanovu vlast, a on im je zauzvrat potvrdio stare i dao nove povlastice

- o Kolomanovu osvajanju dalmatinskih gradova svjedoči i zvonik uz crkvu sv. Marije u Zadru, koji je kralj Koloman dao podići u spomen na ove događaje

- na natpisu uklesanom na prvom katu zvonika spominje se Kolomanov boravak u Zadru 1105. g.

- kasniji događaji će ipak pokazati kako Arpadovići neće imati snage održati svoju vlast u udaljenim dalmatinskim gradovima

POLOŽAJ HRVATSKE U ZAJEDNIČKOJ DRŽAVI

- Hrvatskom su kao kraljevi namjesnici upravljali hercezi i banovi

- oni su uz kralja bili vrhovni upravitelji i suci u kraljevstvu te vrhovni zapovjednici hrvatske vojske, a imali su i pravo sazivati sabore

- u administrativnom pogledu Hrvatska je bila podijeljena na županije kojima su upravljali župani

- župane više nije imenovao narod, kao u prethodnom razdoblju, već je to činio kralj

- središta županija bila su utvrđena gradovima (kastrumima) koji su ujedno bili i njihovim glavnim obrambenim točkama

- pod kastrumima s vremenom su se razvijala podgrađa (suburbiji) iz kojih su nastali slobodni gradovi

- središte Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva bilo je u Panonskoj nizini, daleko od mora, pa se je vlast Arpadovića jače osjećala u Slavoniji

- u Slavoniji se osnivaju županije po mađarskom uzoru, ubiru se porezi, posjedi se dijele mađarskim plemićima, a ovo se područje nastoji i u crkvenom pogledu približiti Ugarskoj

- u tu svrhu Ladislav Arpadović je 1094. g. osnovao Zagrebačku biskupiju koju je podredio Ostrogonskoj nadbiskupiji iz Ugarske

- tim je činom Splitska nadbiskupija ostala ograničena na područje južno od Kupe

- svjedočanstvo o osnivanju Zagrebačke biskupije sačuvano je u ispravi ostrogonskog nadbiskupa Felicijana iz 1134. g. koji govori kako je prvi zagrebački biskup bio Čeh po imenu Duh te je sa sobom u Zagreb donio vrijedne crkvene knjige

- vlast Arpadovića južno od Gvozda bila je slabija nego u Slavoniji

- južno od Gvozda umjesto ugarskog županijskog sustava provedenog u Slavoniji u velikoj mjeri opstale su starohrvatske plemenske župe te na tom području kraljevska blagajna nije ubirala poreze

- nepostojanje središnje vlasti na području južno od Gvozda omogućilo je postupno jačanje i uzdizanje hrvatskog plemstva koje će gotovo samostalno upravljati svojim područjem

- kraljevsku vlast u Hrvatskoj južno od Gvozda obnovit će tek Ludovik I. Anžuvinac sredinom XIV. st.

Povijest II. lekcija XVIII. : Uspon Osmanlijskog Carstva

Download u PDF formatu

POČECI OSMANLIJSKE POVIJESTI

- Turci Osmanlije su se u drugoj polovici XI. st. s drugim turkijskim plemenima doselili s područja zapadne Azije u Malu Aziju

- Osmanlije su isprva bili u službi Turaka Seldžuka, a raspadom seldžučke države koju su uništili Mongoli, osnivaju vlastiti emirat

- Osmanlije su ime dobili po svom prvom značajnijem vladaru Osmanu I. (1281. - 1326.)

- u to vrijeme društveno uređenje Osmanlija bilo je plemensko, a njihova oblast na zapadom rubu Male Azije nije bila od veće važnosti

- Osman I. je ujedinio razna turska plemena s tog područja te je, pod izlikom širenja islama, započeo s osvajanjima koja su prvotno bila okrenuta protiv Bizanta, a kasnije i protiv muslimanskih država

- Osman I. bio je gazija (borac za islamsku vjeru) te je time stekao brojne pristaše i u drugim emiratima

- Osmanov sin Orhan (1324. - 1360.) nastavio je sa osvajanjima, a već na početku vladavine (1326. g.) zauzeo je grad Bursu na Mramornom moru, najvažnije bizantsko uporište u Maloj Aziji te je Bursa postala glavni grad osmanlijske države

- Osmanlije pomažu bizantskom caru obraniti Solun kojega je 1349. g. pokušao osvojiti srpski           car Stefan Dušan

- Osmanlije su u to vrijeme par puta prelazili u Europu kako bi pomogli u prijestolnim borbama bizantskom caru Ivanu Kantakuzenu, a koristeći te borbe u Bizantu, Osmanlije su 1353. g. zauzeli tvrđavu Cimpe na poluotoku Galipolju, a sljedeće godine i cijeli poluotok što označuje početak osmanlijskih osvajanja u Europi

- za vladavine Orhana osmanlijski se teritorij učetverostručio, a zauzećem Angore (Ankare) 1354. g. Osmanlije postaju najjača sila u Maloj Aziji

OSMANLIJSKA OSVAJANJA NA BALKANU DO SREDINE XV. STOLJEĆA

- Orhanov nasljednik Murat I. (1360. - 1389.) osvojio je Jedrene (Edirne, Hadrianopol) 1361. g. u koji je prenio središte države, a time se je Carigrad našao u potpunom turskom okruženju

- bilo je očito kako će Osmanlije napasti Srbiju, Bugarsku, Vlašku i Makedoniju pa su se velikaši s područja Makedonije pokušali suprotstaviti Osmanlijama, no poraženi su od Osmanlija u Bitki kod Črnomena na desnoj obali rijeke Marice 1371. g.

- Bitku kod Črnomena opisuje nam turski povjesničar Sadudin-hodža u svome djelu „Kruna povijesti“

- Osmanlije zauzimaju područja tih velikaša u Grčkoj i Makedoniji te su ih pretvorili u turske vazale

- u isto vrijeme Osmanlije zauzimaju Vidinsku Bugarsku (1382. g.), Vlašku i Dobrudžu čime je ugrožena Ugarska

- 1389. g. došlo je do Bitke na Kosovu polju kod Prištine gdje se je kršćanska vojska srpskog kneza Lazara, bosanskog kralja Tvrtka i hrvatskog bana Ivana Paližne sukobila s Muratom I.

- u toj bitki ubijen je i sam Murat I. te je ona završila neriješeno, no nakon te bitke Srbija je postala turskom vazalnom zemljom

- ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški poveo je protiv Osmanlija jaku križarsku vojsku, ali je u Bitki kod Nikopolja na Dunavu 1396. g. katastrofalno potučen te su time Osmanlijama vrata Panonije i Podunavlja postala otvorena

- no, iznenadni prodor Mongola pod vodstvom Timura Lenka u Malu Aziju i njegova pobjeda nad osmanlijskim sultanom Bajazidom I. u Bitki kod Angore 1402. g. dovela su osmanlijsku državu na rub sloma

- u Bitki kod Angore kao turski vazal sudjeluje Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, koji je pri povratku u Carigradu dobio titulu despota čime je Srbija postala despotovinom

- Stefan Lazarević je bio i vazal njemačkog cara Žigmunda te je od njega dobio Beograd u koji je premjestio prijestolnicu, ali su Osmanlije veći dio despotovine osvojili već do 1439. g.

- dolazi do kratkotrajnog prestanka turskih osvajanja, koja ponovno započinju dvadesetak godina poslije pod vodstvom sultana Murata II.

- pohodima Murata II. suprotstavio se je ugarski velikaš Janoš Hunyadi (Sibinjanin Janko) koji je u više navrata porazio tursku vojsku, međutim teško je potučen u Bitki kod Varne u Bugarskoj 1444. g. gdje je tom prilikom poginuo i ugarsko-hrvatski kralj Vladislav I. Jagelović

- papa Pio II. pokušava stvoriti protutursku koaliciju potaknut početnim uspjesima Janoša Hunyadija i albanskog vojvode Gjergja Kastriotića-Skenderbega

DOBA MEHMEDA II. OSVAJAČA I SULEJMANA VELIČANSTVENOG

- sultan Mehmed II. Osvajač (el Fatih) (1451. - 1482.) je Osmanlijsko Carstvo pretvorio u svjetsku silu

- 1453. g. upravo je Mehmed II. osvojio Carigrad kojeg su Osmanlije preimenovali u Istanbul, čime je nestalo nekad moćno i slavno Bizantsko Carstvo

- pad Bizantsko Carstva označava nestanak brane koja je Europu štitila od provala azijskih naroda te je izgubljena baza za trgovinu s Istokom

- Osmanlije 1459. g. zauzimaju Smederevo koje je bilo središte srpske despotovine i time je Srbija u potpunosti osvojena

- 1463. g., deset godina po padu Carigrada, Mehmed II. osvojio je Bosansko kraljevstvo čime je Osmanlijama bio otvoren put prema hrvatskim i slovenskim zemljama

- uskoro pod Osmanlijsku vlast pada Albanija (1478. g.) i Hercegovina (1482. g.) koju osvaja sultan Bajazid II. (1482. - 1512.)

- sultan Selim I. Okrutni (1512. - 1520.) dodatno je proširio osmanlijski teritorij osvajanjima u Aziji i Africi (Sirija, Palestina, Egipat, Meka, Medina)

- 1517. g. sultan Selim I. uzima titulu kalifa koja osigurava svjetovnu, ali i vrhovnu vjersku vlast u islamskom svijetu

- njegov nasljednik, sultan Sulejman Kanuni (Zakonodavac) ili Sulejman II. Veličanstveni (1520. - 1566.) bio je najslavniji sultan u povijesti Osmanskog Carstva

- Sulejman Veličanstveni je već na početku svoje vladavine zauzeo Beograd (1521. g.),                        „ključ Panonije“ koji je bio glavna prepreka za osvajanje Ugarske

- talijanski franjevac Ivan Kapistran je, na poziv pape Nikole V., svojim govorima podizao moral stanovništvu u Češkoj, Austriji, Ugarskoj i Hrvatskoj

- u to vrijeme Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo bilo je oslabljeno velikaškim borbama te se nije moglo oduprijeti Osmanlijama

- u Bitki na Mohačkom polju 1526. g. osmanlijska vojska je potukla vojsku kralja Ludovika II. Jagelovića, koji se pri bijegu utopio u potoku

- Osmanlije zauzimaju i sam Budim, a 1529. g. se prvi puta nalaze pod zidinama Beča

- u narednih dvadesetak godina Osmanlije su zauzele čitavu istočnu i središnju Ugarsku s Budimom

- pred kraj života Sulejman Veličanstveni je želio osvojiti Beč, no veliki sustav utvrda mu je priječio put prema Beču, a najpoznatija od tih utvrda bio je Siget u jugozapadnoj Ugarskoj

- utvrdu Siget su branili Hrvati na čelu s Nikolom Šubićem Zrinskim te je 1566. g. Siget osvojen od strane Osmanlija, no budući da je u toj bitki poginuo Sulejman Veličanstveni, Osmanlije su odustali od daljnjeg pohoda

POČETAK KRIZE OSMANLIJSKOG CARSTVA

- iako je Sulejmanova vladavina bila vrhunac Osmanlijskog Carstva, već se u njegovo doba počela nazirati kriza i slabljenje koji dolaze do punog izražaja nakon njegove smrti

- prestankom osmanlijskih osvajanja sredinom XVI. st. presušuje bogat izvor prihoda, a posebice novi zemljišni posjedi

- nedostatak zemljišnih posjeda dovodi do krize osmanlijskog feudalnog uređenja (timarskog sustava) budući da sultani više nisu imali zemlje za dodjeljivanje timarskih nadarbina

- otkrićem novih trgovačkih putova prema Istoku trgovina više nije morala ići preko osmanlijskog teritorija zbog čega njihova blagajna gubi unosne prihode od carina

- manjak novca se je pokušao nadoknaditi kovanjem više novca s manje plemenitih kovina nego što je standard, ali to je produbilo krizu budući da je vrijednost novca na taj način sve više slabjela

- položaj stanovništva je bivao sve gori budući da su seljacima spahije nametali nove namete, a država izvanredne poreze zbog čega stanje u Osmanlijskom Carstvu biva sve kaotičnije

USTROJ OSMANLIJSKE DRŽAVE I VOJSKE

- Osmanlijsko Carstvo je u doba svog vrhunca bilo najbolje uređena država svoga doba na čijem se je čelu nalazio sultan

- sultan je imao apsolutno vlast te je njegov apsolutizam bio izraženiji od bilo kojeg europskog vladara

- sultanova desna ruka bio je veliki vezir koji je nadgledao cjelokupnu državnu upravu i važnije državne poslove

- veliki vezir je predsjedao državnim vijećem koje se naziva Carski divan

- Carski divan je imalo savjetodavnu ulogu i funkciju vrhovnog civilnog suda te je primalo poslanike iz stranih država

- sultan nije izravno prisustvovao sjednicama Carskog divana, nego je sjednice ponekad potajno promatrao iz pokrajnje prostorije

- najveće administrativno-teritorijalne jedinice Osmanlijskog Carstva bili su pašaluci (vilajeti) ili beglerbegluci na čelu s beglerbegom

- svaki vilajet se sastojao od više sandžaka kojima su upravljali sandžak-begovi ili paše

- niže teritorijalne oblasti sačinjavale su kaze, sudbeni okruzi koji su obuhvaćali više manjih okruga (nahije), a glavnu riječ u njima imao je sudac (kadija)

- pravosuđe se je zasnivalo na islamskom vjerskom pravu (šerijat), a kada se neka presuda nije mogla donijeti na temelju šerijata, tada bi sultan donio posebne uredbe zvane kanuni

- spahije (konjanici) kao nagradu za svoju službu dobivali bi zemljišne posjede (timare), dok bi janjičari (elitno pješaštvo) bili plaćeni u novcu

- janjičari su se isprva novačili od mladih kršćanskih zarobljenika prevedenih na islam, a početkom XIV. st. uveden je običaj danka u krvi

- danak u krvi podrazumijeva da se je svake treće do sedme godine uzimala zdrava kršćanska muška djeca u dobi do 16 godina koja se je odvodila na vojnu obuku u Carigrad, a na svakih četrdeset kuća uzimalo bi se po jedno dijete

- akindžije (pljačkaši konjanici) su bili prethodnica turske vojske te oni nisu dobivali nikakvi plaću već je njihov prihod bio isključivo pljačka

- martolozi su bile neredovite pješačke jedinice kršćanskih podanika u Osmanlijskom Carstvu

OSNOVE TURSKOG FEUDALIZMA - TIMARSKI SUSTAV

- osmanlijski feudalizam je utemeljen na zemljišnim posjedima (timarima) koje su vojni i državni dužnosnici dobivali od sultana kao nagradu za svoju službu, a počinje se razvijati od doba Murata I.

- timari su se dijelili na: timare (male nadarbine koje su dodjeljivane spahijama), zijamete (velike nadarbine za više vojne zapovjednike i civilne činovnike) te hasove (najveće nadarbine za najviše vojne i državne dužnosnike)

- pravo na uživanje zemlje dokazivao se dokumentom koji se je zvao tapija

- za razliku od europskog feudalizma, timari nisu bili dodjeljivani nasljedno, već su bili u privremenom vlasništvu

- za razliku od europskih feudalaca, spahija nije imao nikakvu vlast nad seljacima koji su obrađivali zemlju jer su oni bili osobno slobodni i pod jurisdikcijom državnog pravosuđa te je spahija mogao od seljaka ubrati samo rentu

- seljačko stanovništvo koje je obrađivalo timare zvalo se raja

- svaki je seljak dobivao od gospodara timara jedno selište (čitluk) koje nije smio svojevoljno napustiti, a zauzvrat je bio dužan plaćati gospodaru razna davanja u novcu i urodu (ušur) te radnu rentu (kuluk)

- nemuslimanski podanici Osmanlijskog Carstva plaćali su posebne poreze poput džizije (harača) tako da je kršćansko stanovništvo bilo u znatno nepovoljnijem položaju od muslimanskog

- svojstva i običaje Osmanlija opširno je opisao Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon u djelu „Komentari o mojem vremenu“ u 11 knjiga, tiskano u Frankfurtu na Majni 1603. g.