KARLO I. I HRVATSKI
VELIKAŠI - SLOM MOĆI BRIBIRACA (ŠUBIĆA) I BABONIĆA
- kada je 1301. g.
za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen napuljski kraljević Karlo Robert kao Karlo I. Anžuvinac (1301. - 1342.), na prijestolje je zasjela nova
dinastija -> Anžuvinci
- budući da ugarsko plemstvo nije prihvaćalo Karla I. Anžuvinca, kojeg su na
prijestolje doveli Šubići, novi je kralj prvi dio svoje vladavine proveo u
borbi s protukraljevima koje je
podržavalo njemu nesklono plemstvo
- ni hrvatsko plemstvo, iako mu je pružalo potporu pri
dolasku na vlast, nije bilo voljno u potpunosti mu se podrediti stoga je Karlo I. Anžuvinac morao biti vrlo oprezan
u svom nastojanju da obnovi središnju vlast u Hrvatskoj i Slavoniji
- prigodu da u Hrvatskoj ostvari taj naum pružilo mu je
urušavanje vlasti Šubića u vrijeme bana Mladena
II. Šubića, sina bana Pavla I. Šubića
- pobunu Šibenika i Trogira, koji su se odmetnuli od Mladena
II. i predali pod mletačku zaštitu, te pobunu hrvatskih velikaša nezadovoljnih
prevlašću Šubića kralj Karlo I. Anžuvinac nije oklijevao iskoristiti
- Karlo I. Anžuvinac
je u Hrvatsku uputio vojsku koja je 1322.
g. u Bitki kod Blizne porazila Mladena II., koji je nakon predaje utamničen umro u Ugarskoj
- unatoč toj pobjedi i slomu prevlasti Šubića, u Hrvatskoj
je, umjesto predviđene obnove kraljevske vlasti, došlo do njezina potpuna sloma
- ne želeći prevlast Šubića zamijeniti kraljevom prevlašću,
domaći su se velikaši pobunili te su iz Knina,
kojeg je zauzeo knez Nelipac
(dotadašnji službenik Šubića), protjerali kraljevu svitu
- kasniji kraljevi pokušaji da slomi otpor nepokorne
velikaše bili su uzaludni pa je Hrvatska tijekom cijele vladavine Karla I.
Anžuvinskog ostala izvan njegova dosega
- padom Mladena II.
najviše se okoristila Venecija, koja se riješila jedinog pravog protivnika na
istočnoj jadranskoj obali, a posljedica toga bio je prelazak dalmatinskih
gradova pod mletačku vlast: Trogira
i Šibenika (1322. g.), Splita (1327. g.) i Nina (1329. g.)
- štoviše, i sami se Šubići, preslabi da vode samostalnu
politiku, ubrzo okreću Veneciji u
kojoj pronalaze svog zaštitnika
- za razliku od Dalmacije, pokušaj obnove kraljevske vlasti
u Slavoniji bio je uspješan, u kojoj je Karlo I. Anžuvinac isprva pridobio
najjaču plemiću obitelj Babonić, koju
je poslije njezina odmetnuća porazio te je 1325.
g. izdao povelju kojom je sve slavonske plemiće podvrgnuo banskoj vlasti
REFORME KARLA I.
ANŽUVINCA
- Karlo I. Anžuvinac
je kraljevsku vlast ojačao reformama čiji je cilj bio povećati prihode državne
blagajne te je zbog toga inzistirao na ostvarivanju tzv. kraljevskih prava (iura regalia) što je između ostalog uključivalo oporezivanje
trgovaca i obrtnika, ostvarivanje prihoda od kopanja ruda i od kovanja novca,
kao i vraćanje u kraljevski posjed onih zemalja za koje njihovi vlasnici nisu
mogli dokazati vlasništvo
- kako bi podigao trgovinu, Karlo I. Anžuvinac je proveo i
reformu monetarnog sustava te je započeo kovati zlatni novac (forint)
- osim toga, svoju je vlast znatno uzdigao preustrojem
sudstva i vojske, a svakom je podaniku bio omogućen priziv na kraljevski sud
- velikaši su, ovisno
o veličini posjeda, morali kralju dovoditi određen broj vojnika, a od vojne
službe mogli su se otkupiti novcem koji je kralj zatim iskorištavao za
novačenje plaćenika
CENTRALIZAM LUDOVIKA
I. - OBNOVA KRALJEVSKE VLASTI U HRVATSKOJ
- Karla I. Anžuvinca na prijestolju je naslijedio njegov sin
Ludovik I. Anžuvinac (1342. - 1382.),
koji je odlučno istupio protiv hrvatskog plemstva želeći obnoviti kraljevsku
vlast u Hrvatskoj
- osnovni preduvjet za njegov cilj bilo je osvajanje Knina,
koji je u svojim rukama držao knez Nelipac,
ali je njegova smrti 1344. g.
olakšala Ludovikova nastojanja jer je Nelipčeva udovica Vladislava dogovorom kralju ustupila Knin dobivši zauzvrat Sinj s
Cetinskom krajinom za svog malodobnog sina Ivana Nelipčića
- za Nelipčićima su se poveli i Šubići te je 1347. g. knez Grgur II. sebe i svog nećaka Jurja
III., gospodara Ostrovice, izmirio s kraljem
- Ludovik I.
Anžuvinac od njih je dobio željenu Ostrovicu,
koja mu je otvorila put prema obali, a Šubići su zauzvrat dobili grad Zrin kod Kostajnice, po kojem su
knezovi Bribirski dobili novi naziv -> Zrinski
- Ludovik I. je
vlast u Hrvatskoj ojačao stvaranjem sloja odanih vitezova i plemića tako da ih
je oslobodio poreza i osobne vojne obveze koja postaje zajednička obveza čitave
plemićke općina, a odustao je od načela po kojem je svaki plemić potpadao pod
bansku vlast
- nasuprot velikaškim gospodstvima, sada se pod zaštitom
kralja formiraju plemićke općine
koje postaju oslonac kraljevoj vlasti, a niže plemstvo na velika vrata ulazi u
politički život zajednice
RAT S VENECIJOM -
ZADARSKI MIR 1358.
- kralj Ludovik I.
Anžuvinac je dalmatinske gradove s pravom smatrao svojim zakonitim
posjedom, kojeg su Mleci pod izlikom zaštite od osiljenih hrvatskih velikaša
bili preoteli pa je njegov sukob s Venecijom bio tek pitanje trenutka
- Dalmacija je
predstavljala i važnu sponu s Napuljskim
Kraljevstvom, još jednim posjedom Anžuvinaca te je to također utjecalo na
početak sukoba
- stoga je Ludovik I.
Anžuvinac spremno podržao novu pobunu Zadra protiv Venecije te 1346. g. je poslao kraljevsku vojsku u
pomoć Zadranima, ali je u bitki pred gradom bila poražena pa se je Zadar morao
predati Veneciji
- između Ludovika I.
i Venecije je, s obzirom na to da
nisu mogli postići pravi mir, 1348. g.
utanačeno osmogodišnje primirje
- novi rat s Venecijom je izbio 1356. g., neposredno po isteku primirja, kada je nakon pada Skradina u mletačke ruke zaprijetila
opasnost da se Venecija domogne čitave dalmatinske obale
- Ludovik I. je
tada osobno poveo vojsku u samo srce Venecije
(sjeveroistočna Italija), dok su njegove čete u Dalmaciji napadale gradove pod
mletačkom vlašću
- pritisnuta Venecija priznala je poraz te je morala
pristati na potpisivanje Zadarskog mira
1358. g. kojim je Venecija ustupila Ludoviku
I. čitavu Dalmaciju od sredine Kvarnera sve do međaša grada Drača odrekavši
se i svih prava na Dalmaciju
- tako su pod vlašću ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca bile ujedinjene gotovo sve hrvatske zemlje,
a stečevine Zadarskog mira označile
su vrhunac procesa ujedinjenja hrvatskih zemalja, no takva situacija će trajati
svega pola stoljeća
VANJSKA POLITIKA
LUDOVIKA I.
- Ludovik I. je
dinastičkim vezama svoju vlast i utjecaj proširio na području od Baltika do
južne Italije
- ženidbom s Elizabetom
Kotromanić, kćerkom bosanskog bana Stjepana
Kotromanića, Ludovik I. je došao
u posjed Huma, dok je
iskorištavajući unutarnje neprilike u Bosni, ojačao vrhovništvo
ugarsko-hrvatskog kralja nad Bosnom
- Ludovik I. se
je, nakon ubojstva svog brata Andrije, umiješao i u dinastičke borbe u Napuljskoj Kraljevini gdje je nakratko
i osobno preuzeo vlast (1348. - 1350.)
- umiješao se je u borbe u Napulju još jednom, krajem
1370-ih, kada će pomoći hrvatskom banu, kasnije i kralju, Karlu Dračkom da se uspne na prijestolje
- kada je 1370. g.
umro poljski kralj Kazimir III. Veliki ne
ostavivši muških potomaka, Ludovik I.
je zasjeo na poljsko prijestolje,
budući da mu je Kazimir III. bio
ujak
- time je Ludovik I.
Anžuvinac postao jedan od najmoćnijih vladara u Europi, a njegova se država
prostirala od Baltika do Jadrana
- kralj Ludovik I.
svoju je državu širio i silom, primjer za to je sukob s Venecijom, ali i sukobi
s srpskim carem Stjepanom (Stefanom) Dušanom koji je nastojao proširiti svoju vlast u Podunavlju
- Stjepan Dušan
nije uspio u svojim namjerama, a Ludovik
I. je uspio osvojiti Beograd i nekolicinu gradova južno od Save i Dunave
- Ludovik I. je stoga ustrojio Mačvansku banovinu sa sjedištem u Šapcu koja se prostirala na području sjeverozapadne Srbije i
sjevernoistočne Bosne, a predstavljala je pogranično područja kraljevstva
Nema komentara:
Objavi komentar