Povijest II. lekcija XVIII. : Uspon Osmanlijskog Carstva

Download u PDF formatu

POČECI OSMANLIJSKE POVIJESTI

- Turci Osmanlije su se u drugoj polovici XI. st. s drugim turkijskim plemenima doselili s područja zapadne Azije u Malu Aziju

- Osmanlije su isprva bili u službi Turaka Seldžuka, a raspadom seldžučke države koju su uništili Mongoli, osnivaju vlastiti emirat

- Osmanlije su ime dobili po svom prvom značajnijem vladaru Osmanu I. (1281. - 1326.)

- u to vrijeme društveno uređenje Osmanlija bilo je plemensko, a njihova oblast na zapadom rubu Male Azije nije bila od veće važnosti

- Osman I. je ujedinio razna turska plemena s tog područja te je, pod izlikom širenja islama, započeo s osvajanjima koja su prvotno bila okrenuta protiv Bizanta, a kasnije i protiv muslimanskih država

- Osman I. bio je gazija (borac za islamsku vjeru) te je time stekao brojne pristaše i u drugim emiratima

- Osmanov sin Orhan (1324. - 1360.) nastavio je sa osvajanjima, a već na početku vladavine (1326. g.) zauzeo je grad Bursu na Mramornom moru, najvažnije bizantsko uporište u Maloj Aziji te je Bursa postala glavni grad osmanlijske države

- Osmanlije pomažu bizantskom caru obraniti Solun kojega je 1349. g. pokušao osvojiti srpski           car Stefan Dušan

- Osmanlije su u to vrijeme par puta prelazili u Europu kako bi pomogli u prijestolnim borbama bizantskom caru Ivanu Kantakuzenu, a koristeći te borbe u Bizantu, Osmanlije su 1353. g. zauzeli tvrđavu Cimpe na poluotoku Galipolju, a sljedeće godine i cijeli poluotok što označuje početak osmanlijskih osvajanja u Europi

- za vladavine Orhana osmanlijski se teritorij učetverostručio, a zauzećem Angore (Ankare) 1354. g. Osmanlije postaju najjača sila u Maloj Aziji

OSMANLIJSKA OSVAJANJA NA BALKANU DO SREDINE XV. STOLJEĆA

- Orhanov nasljednik Murat I. (1360. - 1389.) osvojio je Jedrene (Edirne, Hadrianopol) 1361. g. u koji je prenio središte države, a time se je Carigrad našao u potpunom turskom okruženju

- bilo je očito kako će Osmanlije napasti Srbiju, Bugarsku, Vlašku i Makedoniju pa su se velikaši s područja Makedonije pokušali suprotstaviti Osmanlijama, no poraženi su od Osmanlija u Bitki kod Črnomena na desnoj obali rijeke Marice 1371. g.

- Bitku kod Črnomena opisuje nam turski povjesničar Sadudin-hodža u svome djelu „Kruna povijesti“

- Osmanlije zauzimaju područja tih velikaša u Grčkoj i Makedoniji te su ih pretvorili u turske vazale

- u isto vrijeme Osmanlije zauzimaju Vidinsku Bugarsku (1382. g.), Vlašku i Dobrudžu čime je ugrožena Ugarska

- 1389. g. došlo je do Bitke na Kosovu polju kod Prištine gdje se je kršćanska vojska srpskog kneza Lazara, bosanskog kralja Tvrtka i hrvatskog bana Ivana Paližne sukobila s Muratom I.

- u toj bitki ubijen je i sam Murat I. te je ona završila neriješeno, no nakon te bitke Srbija je postala turskom vazalnom zemljom

- ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški poveo je protiv Osmanlija jaku križarsku vojsku, ali je u Bitki kod Nikopolja na Dunavu 1396. g. katastrofalno potučen te su time Osmanlijama vrata Panonije i Podunavlja postala otvorena

- no, iznenadni prodor Mongola pod vodstvom Timura Lenka u Malu Aziju i njegova pobjeda nad osmanlijskim sultanom Bajazidom I. u Bitki kod Angore 1402. g. dovela su osmanlijsku državu na rub sloma

- u Bitki kod Angore kao turski vazal sudjeluje Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, koji je pri povratku u Carigradu dobio titulu despota čime je Srbija postala despotovinom

- Stefan Lazarević je bio i vazal njemačkog cara Žigmunda te je od njega dobio Beograd u koji je premjestio prijestolnicu, ali su Osmanlije veći dio despotovine osvojili već do 1439. g.

- dolazi do kratkotrajnog prestanka turskih osvajanja, koja ponovno započinju dvadesetak godina poslije pod vodstvom sultana Murata II.

- pohodima Murata II. suprotstavio se je ugarski velikaš Janoš Hunyadi (Sibinjanin Janko) koji je u više navrata porazio tursku vojsku, međutim teško je potučen u Bitki kod Varne u Bugarskoj 1444. g. gdje je tom prilikom poginuo i ugarsko-hrvatski kralj Vladislav I. Jagelović

- papa Pio II. pokušava stvoriti protutursku koaliciju potaknut početnim uspjesima Janoša Hunyadija i albanskog vojvode Gjergja Kastriotića-Skenderbega

DOBA MEHMEDA II. OSVAJAČA I SULEJMANA VELIČANSTVENOG

- sultan Mehmed II. Osvajač (el Fatih) (1451. - 1482.) je Osmanlijsko Carstvo pretvorio u svjetsku silu

- 1453. g. upravo je Mehmed II. osvojio Carigrad kojeg su Osmanlije preimenovali u Istanbul, čime je nestalo nekad moćno i slavno Bizantsko Carstvo

- pad Bizantsko Carstva označava nestanak brane koja je Europu štitila od provala azijskih naroda te je izgubljena baza za trgovinu s Istokom

- Osmanlije 1459. g. zauzimaju Smederevo koje je bilo središte srpske despotovine i time je Srbija u potpunosti osvojena

- 1463. g., deset godina po padu Carigrada, Mehmed II. osvojio je Bosansko kraljevstvo čime je Osmanlijama bio otvoren put prema hrvatskim i slovenskim zemljama

- uskoro pod Osmanlijsku vlast pada Albanija (1478. g.) i Hercegovina (1482. g.) koju osvaja sultan Bajazid II. (1482. - 1512.)

- sultan Selim I. Okrutni (1512. - 1520.) dodatno je proširio osmanlijski teritorij osvajanjima u Aziji i Africi (Sirija, Palestina, Egipat, Meka, Medina)

- 1517. g. sultan Selim I. uzima titulu kalifa koja osigurava svjetovnu, ali i vrhovnu vjersku vlast u islamskom svijetu

- njegov nasljednik, sultan Sulejman Kanuni (Zakonodavac) ili Sulejman II. Veličanstveni (1520. - 1566.) bio je najslavniji sultan u povijesti Osmanskog Carstva

- Sulejman Veličanstveni je već na početku svoje vladavine zauzeo Beograd (1521. g.),                        „ključ Panonije“ koji je bio glavna prepreka za osvajanje Ugarske

- talijanski franjevac Ivan Kapistran je, na poziv pape Nikole V., svojim govorima podizao moral stanovništvu u Češkoj, Austriji, Ugarskoj i Hrvatskoj

- u to vrijeme Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo bilo je oslabljeno velikaškim borbama te se nije moglo oduprijeti Osmanlijama

- u Bitki na Mohačkom polju 1526. g. osmanlijska vojska je potukla vojsku kralja Ludovika II. Jagelovića, koji se pri bijegu utopio u potoku

- Osmanlije zauzimaju i sam Budim, a 1529. g. se prvi puta nalaze pod zidinama Beča

- u narednih dvadesetak godina Osmanlije su zauzele čitavu istočnu i središnju Ugarsku s Budimom

- pred kraj života Sulejman Veličanstveni je želio osvojiti Beč, no veliki sustav utvrda mu je priječio put prema Beču, a najpoznatija od tih utvrda bio je Siget u jugozapadnoj Ugarskoj

- utvrdu Siget su branili Hrvati na čelu s Nikolom Šubićem Zrinskim te je 1566. g. Siget osvojen od strane Osmanlija, no budući da je u toj bitki poginuo Sulejman Veličanstveni, Osmanlije su odustali od daljnjeg pohoda

POČETAK KRIZE OSMANLIJSKOG CARSTVA

- iako je Sulejmanova vladavina bila vrhunac Osmanlijskog Carstva, već se u njegovo doba počela nazirati kriza i slabljenje koji dolaze do punog izražaja nakon njegove smrti

- prestankom osmanlijskih osvajanja sredinom XVI. st. presušuje bogat izvor prihoda, a posebice novi zemljišni posjedi

- nedostatak zemljišnih posjeda dovodi do krize osmanlijskog feudalnog uređenja (timarskog sustava) budući da sultani više nisu imali zemlje za dodjeljivanje timarskih nadarbina

- otkrićem novih trgovačkih putova prema Istoku trgovina više nije morala ići preko osmanlijskog teritorija zbog čega njihova blagajna gubi unosne prihode od carina

- manjak novca se je pokušao nadoknaditi kovanjem više novca s manje plemenitih kovina nego što je standard, ali to je produbilo krizu budući da je vrijednost novca na taj način sve više slabjela

- položaj stanovništva je bivao sve gori budući da su seljacima spahije nametali nove namete, a država izvanredne poreze zbog čega stanje u Osmanlijskom Carstvu biva sve kaotičnije

USTROJ OSMANLIJSKE DRŽAVE I VOJSKE

- Osmanlijsko Carstvo je u doba svog vrhunca bilo najbolje uređena država svoga doba na čijem se je čelu nalazio sultan

- sultan je imao apsolutno vlast te je njegov apsolutizam bio izraženiji od bilo kojeg europskog vladara

- sultanova desna ruka bio je veliki vezir koji je nadgledao cjelokupnu državnu upravu i važnije državne poslove

- veliki vezir je predsjedao državnim vijećem koje se naziva Carski divan

- Carski divan je imalo savjetodavnu ulogu i funkciju vrhovnog civilnog suda te je primalo poslanike iz stranih država

- sultan nije izravno prisustvovao sjednicama Carskog divana, nego je sjednice ponekad potajno promatrao iz pokrajnje prostorije

- najveće administrativno-teritorijalne jedinice Osmanlijskog Carstva bili su pašaluci (vilajeti) ili beglerbegluci na čelu s beglerbegom

- svaki vilajet se sastojao od više sandžaka kojima su upravljali sandžak-begovi ili paše

- niže teritorijalne oblasti sačinjavale su kaze, sudbeni okruzi koji su obuhvaćali više manjih okruga (nahije), a glavnu riječ u njima imao je sudac (kadija)

- pravosuđe se je zasnivalo na islamskom vjerskom pravu (šerijat), a kada se neka presuda nije mogla donijeti na temelju šerijata, tada bi sultan donio posebne uredbe zvane kanuni

- spahije (konjanici) kao nagradu za svoju službu dobivali bi zemljišne posjede (timare), dok bi janjičari (elitno pješaštvo) bili plaćeni u novcu

- janjičari su se isprva novačili od mladih kršćanskih zarobljenika prevedenih na islam, a početkom XIV. st. uveden je običaj danka u krvi

- danak u krvi podrazumijeva da se je svake treće do sedme godine uzimala zdrava kršćanska muška djeca u dobi do 16 godina koja se je odvodila na vojnu obuku u Carigrad, a na svakih četrdeset kuća uzimalo bi se po jedno dijete

- akindžije (pljačkaši konjanici) su bili prethodnica turske vojske te oni nisu dobivali nikakvi plaću već je njihov prihod bio isključivo pljačka

- martolozi su bile neredovite pješačke jedinice kršćanskih podanika u Osmanlijskom Carstvu

OSNOVE TURSKOG FEUDALIZMA - TIMARSKI SUSTAV

- osmanlijski feudalizam je utemeljen na zemljišnim posjedima (timarima) koje su vojni i državni dužnosnici dobivali od sultana kao nagradu za svoju službu, a počinje se razvijati od doba Murata I.

- timari su se dijelili na: timare (male nadarbine koje su dodjeljivane spahijama), zijamete (velike nadarbine za više vojne zapovjednike i civilne činovnike) te hasove (najveće nadarbine za najviše vojne i državne dužnosnike)

- pravo na uživanje zemlje dokazivao se dokumentom koji se je zvao tapija

- za razliku od europskog feudalizma, timari nisu bili dodjeljivani nasljedno, već su bili u privremenom vlasništvu

- za razliku od europskih feudalaca, spahija nije imao nikakvu vlast nad seljacima koji su obrađivali zemlju jer su oni bili osobno slobodni i pod jurisdikcijom državnog pravosuđa te je spahija mogao od seljaka ubrati samo rentu

- seljačko stanovništvo koje je obrađivalo timare zvalo se raja

- svaki je seljak dobivao od gospodara timara jedno selište (čitluk) koje nije smio svojevoljno napustiti, a zauzvrat je bio dužan plaćati gospodaru razna davanja u novcu i urodu (ušur) te radnu rentu (kuluk)

- nemuslimanski podanici Osmanlijskog Carstva plaćali su posebne poreze poput džizije (harača) tako da je kršćansko stanovništvo bilo u znatno nepovoljnijem položaju od muslimanskog

- svojstva i običaje Osmanlija opširno je opisao Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon u djelu „Komentari o mojem vremenu“ u 11 knjiga, tiskano u Frankfurtu na Majni 1603. g.