Povijest II. lekcija XX. : Hrvatska u vrijeme Arpadovića

Download u PDF formatu

SUKOB S MLEČANIMA I BIZANTOM

- Venecija nije mirno prihvatila Kolomanovo osvajanje dalmatinskih gradova te je došlo do višegodišnjeg ratnog sukoba ugarsko-hrvatskih vladara i Venecije

- taj je sukob privremeno završio 1124. g. ostankom Zadra i otoka pod mletačkom vlašću, dok su dijelovi Dalmacije vraćeni Hrvatskoj

- jedan od glavnih uzroka koji su Arpadovićima priječili jače zauzimanje oko dalmatinskih gradova bili su problemi koje su imali s Bizantom

- bizantski carevi su Ugarsku nastojali podvrgnuti svojoj vlasti, što su isprva pokušavali političkim putem te su podržavali pojedine članove dinastije Arpadovića, koji su se zbog međusobnih borbi sklonili u Carigrad

- bizantski carevi su upravo te članove dinastije Arpadovića pokušali dovesti na ugarsko prijestolje

- ovo uplitanje Bizanta u ugarske prilike dovelo je 1127. g. do dugotrajnog rata između Bizanta i Ugarske

- Ugarska je u početku stekla prednost osvajanjem Beograda, postavivši granicu na Savi i Dunavu, no kada je na bizantsko prijestolje stupio Emanuel Komnen (1143. - 1180.) ratna sreća okrenula se na stranu Bizanta

- Emanuel Komnen zauzeo je 1167. g. Hrvatsku, Bosnu, Slavoniju i Srijem te je uskoro na ugarsko-hrvatsko prijestolje ustoličio svog štićenika Belu III.

- nakon Emanuelove smrti Bela III. (1172. - 1196.) vratio je izgubljene krajeve te je s bizantskim  carem sklopio mir koji je označio kraj sukoba između Ugarske i Bizanta

- Bela III. počeo je provoditi brojne reforme kako bi od Ugarske stvorio novi Bizant

- na dvoru je uveo bizantski ceremonijal, dok je u financijskoj upravi uveo strogi nadzor kraljevih prihoda i rashoda

- Bela III. je naseljavanjem stranaca na nenastanjenom području omogućio je gospodarski rast tih područja

- oni koji su se bavili trgovinom bili su darivani od Bele III. povlasticama kojima ih je izuzeo ispod županove vlasti

- slične povlastice je dobio i sloj tzv. kraljevih službenika (servientes regis) od kojeg će kasnije nastati i niže plemstvo

- sve ovo stavlja Belu III. uz bok najvećim vladarima iz kuće Arpadovića (Kolomanu i Beli IV.)

OTPOR KRALJEVOJ SAMOVOLJI - ANDRIJA II.

- početkom XIII. st. na prijestolje je došao Andrija II. (1205. - 1235.), slab vladar kojeg su više zanimale dvorske zabave nego državnički poslovi, a njegova neodgovorna financijska politika dovela je zemlju do potpunog rasula

- Andrija II. je prešutno prelazio i preko velikaške samovolje pa je došlo do pobune nižeg plemstva koje je od kralja Andrije II. zahtijevalo da im posebnom ispravom zajamči njihova prava

- pritisnut takvih zahtjevima Andrija II. je 1222. g. izdao Zlatnu bulu kojom je potvrdio prava nižeg plemstva te je obećao da će svake godine na blagdan sv. Stjepana sazvati sudbeni dan gdje će svi plemići moći iznijeti svoje pritužbe, a osim navedenog u Zlatnoj buli piše kako ni jedan velikaš ne smije zatvoriti plemića ili mu oduzeti imovinu, ukoliko mu sud nije dokazao krivicu

- najvažnija odredba Zlatne bule bila je ona da plemići u navalni rat idu o kraljevom trošku, dok su se za obranu države dužni sami spremiti

- plemstvu je priznato pravo oružanog otpora u slučaju kraljeva nepridržavanja odredaba Zlatne bule što je bilo jamstvo da će se ove odluke i provoditi, a kao potpisnik Andrijine Zlatne bule javlja se i zagrebački biskup Stjepan

- Andrija II. se nije pridržavao odredaba Zlatne bule pa je njegov sin Bela IV. državu preuzeo u stanju općeg rasapa

NASTANAK SLOBODNIH KRALJEVSKIH GRADOVA - BELA IV.

- Bela IV. (1235. - 1270.) je od početka vladavine pokušao uspostaviti red u državi i bar donekle suzbiti svemoć velikaša te je tako pojedinim uredbama nastojao ojačati kraljevsku vlast i oduzeti povlastice visokom plemstvu

- njegov trud bio je prekinut provalom Tatara u Ugarsku

- Bela IV. se je, čuvši kako su Tatari provalili preko Karpata, zauputio njima ususret, no u travnju 1241. g. pokraj rijeke Šajo, nedaleko od grada Miškolca, bio je teško poražen

 - porazu je pridonijela činjenica da je Beli IV. većina plemstva okrenula leđa zbog oduzetih povlastica

- Bela IV. se je kraće zadržao u Austriji da bi preko Zagreba i Hrvatske pobjegao u primorske krajeve, sklonivši se u Trogir, a kasnije i na dalmatinske otoke

- Tatari su u međuvremenu prešli Dunav i Dravu pustošeći po Ugarskoj i Hrvatskoj, a tom je prigodom stradao Zagreb, u kojem su Tatari zapalili katedralu sv. Stjepana posvećenu 1217. g.

- budući da Tatari nisu mogli zarobiti Belu IV. i saznavši za smrt vrhovnog kana Ogotaja, oni su se u proljeće 1242. g. povukli natrag prema istoku

- Bela IV. odmah je pristupio ublažavanju katastrofalnih posljedica tatarski provala, a budući da se pokazalo kako su se tatarskoj provali oduprli samo utvrđeni gradovi, Bela IV. je naredio utvrđivanje svih važnijih gradova u Ugarskoj i Hrvatskoj

- istovremeno je nastojao potaknuti razvitak tih gradova budući da su gradovi kao središta trgovačke razmjene bili važan izvor prihoda kraljevske blagajne i oslonac u borbi protiv osiljenih velikaša

- pojedine je gradove Bela IV. izuzimao ispod županove vlasti te je odredio da mogu samostalno birati gradsku upravu, gradskog suca i ostale gradske službenike -> slobodni kraljevski gradovi

- ovakav odnos prema gradovima bio je nastavak politike njegovih prethodnika, koji su također poticali razvoj gradova i davali slične povlastice

- kod nas je prvu takvu povlasticu dobio Varaždin 1209. g., a zatim i Petrinja, Samobor, Jastrebarsko, Križevci, ...

- najpoznatija takva povlastica potječe iz 1242. g., a kralj Bela IV. izdao ju je zagrebačkom Gradecu

- Zlatnom bulom Bele IV. stanovnicima Gradeca potvrđen je dio prava koji su oni sami sastavili, a otada su dobili pravo samostalno biraju gradskog suca, bili su oslobođeni svih carina na području kraljevstva te su imali pravo dva dana u tjednu na Markovu trgu održavati veliki sajam

- građani su se obvezali da će sami izgraditi gradske bedeme te da će svečano pogostiti kralja i njegovu pratnju kad navrate u Zagreb

- Bela IV., poučen provalom Tatara kad su mu velikaši oduzeli poslušnost, vraća velikašima oduzete posjede te priznaje stare i dijeli nove povlastice

- ovakva politika će dovesti do jačanja moći velikaša koju kraljevi iz dinastije Arpadovića sve do svog nestanka neće moći obuzdati

USPON KNEZOVA ŠUBIĆA

- na području južno od Gvozda, gdje se vlast Arpadovića slabije osjećala, pojedine su plemićke obitelji stekle široke posjede koji su postali njihovo nasljedno vlasništvo

- najmoćnija takva obitelj bili su knezovi Šubići (knezovi Bribirski), koji su se već u XI. st. domogli časti župana u Bribirskoj županiji, koju su tijekom sljedećeg stoljeća pretvorili u nasljednu kneževinu

- geografski smještaj njihovih glavnih utvrda (Bribir, Ostrovica, Skradin) uvelike je pridonio njihovom brzu usponu budući da su se nalazile na točkama puta obala - zaleđe

- na vrhuncu moći Šubići su bili tijekom posljednje četvrtine XIII. st. i prve četvrtine XIV. st. kada su na čelu obitelji bili knezovi Pavao I. i njegov sin Mladen II.

- Pavao I. je vješto iskorištavao politička zbivanja u tom razdoblju kako bi proširio posjede i utjecaj svoje obitelji

- gotovo svi dalmatinski gradovi tata su na svom čelu imali knezove od roda Šubića, a vrhunac njihova utjecaja na obali nastupio je 1311. g. kada je Pavao I. postao knez u Zadru, prijestolnici Dalmacije

- Šubići su svojim rukama držali i nasljednu bansku čast te vlast u Bosni pa se Pavao I. naziva                 ban Hrvatske i gospodar Bosne

- tada u čitavom Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu nije bilo snažnijeg velikaša od bana Pavla I. Šubića

PLEMSTVO PREKOVELEBITSKE HRVATSKE

- pod povijesno-geografskim terminom prekovelebitske Hrvatske podrazumijeva se prostor sjeverno od Velebita do rijeke Kupe

- u srednjovjekovlju su posebno mjesto zauzimale Lika, Gacka i Krbava, tri pokrajine koje su dominirale prekovelebitskim dijelom Hrvatske te su još od IX. st. imale poseban položaj u hrvatskoj državi budući da je njima upravljao poseban državni dužnosnik -> ban

- potkraj ranog srednjeg vijeka i na tom su se području formirale hrvatske plemenske župe, a slaba vlast Arpadovića olakšala je prenošenje plemićkih posjeda u nasljedno vlasništvo

- u sjeverozapadnom dijelu tog područja prostirali su se posjedi knezova Krčkih, koji će od XV. st. nositi naziv Frankapani

- knezovi Krčki potječu s otoka Krka, gdje su kao mletački podanici obnašali dužnost knezova u istoimenom gradu, a kako su kneževsku čast mogla istovremeno obnašati samo dva člana obitelji, ostali su morali službovati negdje drugdje

- potkraj XII. st. jedan dio obitelji knezova Krčkih preselio se na susjedno kopno, gdje su stupili u službu ugarsko-hrvatskih vladara

- za svoju su službu knezovi Krčki nagrađivani posjedima, od kojih su na području sjeverno od Velebita najpoznatiji bili Modruš, Otočac i Gacka, a u primorju Vinodol i Senj

- raspored njihovih posjeda omogućio im je da u velikoj mjeri kontroliraju trgovinu koja je iz Ugarske i sjeverne Hrvatske preko Senja vodila u Veneciju te da od nje ubiru carine

- u Krbavi, jugoistočno od posjeda Frankapana, vladali su knezovi Kurjakovići čiji je uspon započeo u vrijeme kneza Kurjaka koji je, uz pomoć Pavla I. Šubića, postao krbavskim knezom

- posjedi Kurjakovića prostirali su se i južno od Velebita, gdje su preko utvrde Obrovac i kanjona Zrmanje imali izlaz na more što pokazuje da su trgovačke i prometne komunikacije između prekovelebitske i podvelebitske Hrvatske bile žive

- posjed Kurjakovića su također bili Udbina i Srb

- najmanje znamo o Lici koja se nalazila između Krbave i Gacke, a prvi poznati lički knez bio je Jakov, kojega izvori spominju sredinom XIII. st. dok je najjača lička utvrda bio Počitelj

- posjedi Babonića bili su Blagaj i Sisak

DOLAZAK ANŽUVINACA NA VLAST

- Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo je ubrzo nakon smrti Bele IV. zapalo u razdoblje dugotrajnih prijestolnih sukoba koji će naposljetku dovesti do promjene vladajuće dinastije

- tako je 1290. g. za kralja okrunjen Andrija III. Mlečanin (1290. - 1301.), unuk Andrije II., u to vrijeme jedini preostali muški član Arpadovića, a nadimak Mlečanin novi je kralj dugovao činjenici da je njegova majka bila mletačka plemkinja i da je odrastao u Veneciji

- protiv njega je odmah ustala napuljska kraljica Marija, podrijetlom Arpadovićka, koja je ugarsku krunu nastojala osigurati svome potomstvu, odnosno anžuvinskim kraljevićima

- plemstvo se je podijelilo na dva tabora te krajem XIII. st. u zemlji izbijaju dinastičke borbe, a najviše koristi od borbi između Arpadovića i Anžuvinaca izvukli su Šubići

- iako je Andrija III. Mlečanin pokušao Šubiće pridobiti za sebe priznavši im nasljednost banske časti u njihovoj obitelji, oni su ipak naposljetku stali uz napuljske Anžuvince, koji su ih također darivali brojnim povlasticama

- cijelo desetljeće nijedna stranka nije mogla prevagnuti sve dok Andrija III. Mlečanin nije jednim krivim korakom protiv sebe okrenuo cjelokupno plemstvo

- naime, Andrija III. Mlečanin proglasio je svoga ujaka Alberta Morosinija svojim nasljednikom budući da sam nije imao muškog nasljednika

- zbog tog čina izbila je opća pobuna, a Juraj Bribirski (brat Pavla I. Šubića) odlazi 1300. g. u Napulj po anžuvinskog kraljevića Karla Roberta

- nenadana smrt Andrije III. Mlečanina zaustavila je borbe te je otvorila put Karlu Robertu prema ugarsko-hrvatskom prijestolju

- smrću Andrije III. Mlečanina izumire i dinastija Arpadovića