Povijest II. lekcija XI. : Razvoj kulture u doba narodnih vladara

GLAGOLJSKA PISMENOST U HRVATA

- početak hrvatske glagoljske tradicije najvjerojatnije treba povezati s progonom Metodovih učenik iz Moravske nakon njegove smrti 885. g.

- postoji mogućnost da je glagoljice istovremeno prodrla s juga, iz Makedonije i preko Duklje

- glagoljica je kao slavensko pismo bila pogodna za bogoslužje na narodnom jeziku

- Rimokatolička crkva propisivala je bogoslužje na latinskom, pa se je zato često glagoljica nalazila na udaru Crkve koja ju je nastojala zabraniti

- iako su splitski crkveni sabori 925. g. i 1060. g. zabranjivali slavensko bogoslužje, ono se održalo pa je 1248. g. papa Inocent IV. ipak odobrio upotrebu glagoljice u Hrvatskoj

- središte glagoljaškog pokreta bio je bizantski Krk i drugi kvarnerski otoci, odakle se glagoljaštvo širilo i na okolna područja

- najpoznatiji glagoljski natpis je Bašćanska ploča, a važna je i Valunska ploča, dvojezični (hrvatski i latinski) i dvopismeni (glagoljica i latinica) spomenik

- vrijedi istaknuti i druge glagoljske spomenike: Plominski i Krčki natpis, Senjska ploča, Grdoselski ulomak i Humski grafit

- svi ovi spomenici pripadaju prijelaznom razdoblju između oble (makedonske) i uglate (hrvatske) glagoljice

LATINSKA PISMENOST U HRVATA

- tijekom VII. i VIII. st. latinska pismenost je potpuno zamrla na području pod kontrolom hrvatskih vladara

- oskudni ulomci iz Zadra, Trogira i Splita pokazuju kontinuitet latinske pismenost u dalmatinskim gradovima

- na području kneževine Hrvatske latinska pismenost će se ponovno pojaviti u IX. st. posredstvom franačkih misionara i dalmatinskih gradova

- latinski jezik je prvotni jezik hrvatske pismenosti o čemu nam svjedoče najstariji kameni natpisi s imenima hrvatskih vladara, dužnosnika i svećenika

- latinski jezik bio je službeni jezik hrvatskog dvora, o čemu nam govori i benediktinac Gottschalk koji navodi kako se je s knezom Trpimirom razgovarao na latinskom jeziku

- najstariji tragovi rukopisa na istočnojadranskoj obali potječu s kraja VIII. st. o čemu nam svjedoči i Splitski evanđelistar

- do punog procvata pismenost dolazi tek osnivanjem benediktinskih samostana, iz čijih će skriptorija proisteći najraniji primjerci hrvatske latinske pismenosti (Časoslov opatice Čike i Vekenegin evanđelistar (XI. st.), Trogirski evanđelistar (XII./XIII. st.))

BENEDIKTINSKI SAMOSTANI - ŽARIŠTA KULTURE

- sredinom IX. st. knez Trpimir gradi prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj, u Rižinicama između Klisa i Solina, a jedan od opata bio je Teudebert (ime govori kako je došao s područja Franačke)

- do punog procvata benediktinskog redovništva dolazi tek u drugoj polovici XI. st. kada je osnovano mnogo samostana (sv. Petra i sv. Nikole u Osoru, sv. Krševana u Zadru, sv. Ivana Evanđelista u Biogradu na moru, sv. Stjepana pod Borovima u Splitu i sv. Marije u Lokrumu)

- benediktinski samostani postaju prava žarišta pismenosti i kulture Hrvata

- neka od važnijih djela proizišla iz skriptorija samostana su: Osorski i Vekenegin evanđelistar iz XI. st., kartular samostana sv. Marije u Zadru (svjedoči o Kolomanovoj vlasti nad Zadrom) te Sumpetarski kartular (izvor za hrvatsku društvenu povijest srednjeg vijeka)

- pismo kojim su benediktinci pisali bila je beneventana, pismo koja je rođeno u benediktinskom skriptoriju u Monte Cassinu, a iz tog pisma će se razviti dalmatinski tip uglate beneventane

- uz beneventanu, latinski dokumenti i spisi ranosrednjovjekovne Hrvatske pisali su se i karolinom

CRKVENO GRADITELJSTVO

- razdoblje vladavine narodnih vladara podudara se s umjetničkim razdobljem predromanike

- predromanika se je u Hrvatskoj najviše očitovala u graditeljstvu ujedinjavanjem građevinskih oblika preuzetih iz franačkog i bizantskog graditeljstva

1. Bizantski tipovi

- hrvatski graditelji od Bizanta preuzimaju centralni oblik crkvenih građevina s kvadratnom ili kružnom tlocrtnom osnovom te način presvođenja građevina kupolom

- najpoznatija crkva centralnog oblika u Hrvatskoj je crkva sv. Donata u Zadru, s početka IX. st.

- šesterolisni centralni tip javlja se na području od Splita do Zadra, a tlocrt mu predstavlja kružna osnova sa šest polukružnih apsida okolo (crkva sv. Trojice u Splitu, crkva sv. Marije Velike u Trogiru, crkva sv. Mihovila u Pridrazi)

- sjevernodalmatinski centralni tip prepoznatljiv je po svom centralnom središnjem dijelu, presvođen kružnom ili ovalnom kupolom (crkva sv. Jurja u Rovanjskoj pod Velebitom, a ostale tri se nalaze na zadarskom otočju)

- četverolisnom-križnom tipu pripadaju crkva sv. Križa u Ninu i sv. Krševana na Krku

2. Franački tipovi

- franački utjecaj u hrvatskom graditeljstvu očituje se crkvenim građevinama longitudinalnog tipa

- najpoznatija i najočuvanija jednobrodna longitudinalna crkva jest crkva sv. Spasa na vrelu Cetine (westwerk - građevina u obliku tornja na zapadnom dijelu crkve)

- trobrodne crkve se grade od XI. st., većih su dimenzija (crkva sv. Marije i Cecilije u Biskupiji kod Knina (lokalitet Crkvina), crkva sv. Stjepana u Splitu, katedrala u Biogradu)

- južnodalmatinski kupolni tip razvio se na jugu Hrvatske, a u sebi sjedinjuje elemente franačkog i bizantskog graditeljstva, prepoznatljiv je po izduženom pravokutnom prostoru koji je na sredini natkriven kupolom (crkva sv. Petra u Omišu (lokalitet Priko), crkva sv. Mihajla u Stonu)

DVORSKO I STAMBENO GRADITELJSTVO

- arheološka istraživanja u Klisu i Biaćima kraj Trogira (mjestima gdje su stolovali hrvatski vladari) nisu mogla ustanoviti radi li se o građevinama izgrađenim za tu svrhu ili su kao dvorovi bili korišteni postojeći antički kompleksi

- stambeno graditeljstvo je vrlo slabo sačuvano zbog stalnih pregrađivanja tijekom srednjeg vijeka, ali najrasprostranjeniji tip predromaničkih kuća bila je uska višekatnica u čijem se prizemlju nalazila konoba ili dućan, i imala je barem dva stambena kata s po jednom prostorijom na svakoj razini

PLETERNA UMJETNOST

- unutrašnjost starohrvatskih crkava bila je ukrašena pleternom ornamentikom

- pleternu ornamentiku predstavljaju reljefni ukrasu u obliku pletenih lozica, križeva, palmeta, rozeta, kuka i krugova

- pleterna umjetnost proizašla je iz kasnoantičke i ranokršćanske tradicije, ali se u svom konačnom obliku približila ukusu i tradicijama novih naroda brzo se šireći iz Italije u susjedne krajeve

- hrvatsku pleternu ornamentiku izrađivali su domaći majstori koji su se izučavali u Italiji

- u Dalmaciji pleter se javlja od početka IX. st. te ostaje u upotrebi puna tri stoljeća, kad nestaje pod utjecajem romaničke umjetnosti

- na području srednjovjekovne Hrvatske razlikujemo dvije faze u razvoju ove ornamentike jer sve do druge polovice XI. st. ona nije poznavala ljudski lik već samo ukrase

- pleterne prikaze ljudskog lika nalazimo u evanđelju iz crkve sv. Nediljice te crkve sv. Lovre u Zadru, a i na dijelu prozorskih rešetki prikazana je Bogorodica (u Biskupiji kod Knina) te ploča s likom hrvatskog vladara iz splitske krstionice